John Cena jedan je od najpolariziranijih hrvača u povijesti wrestlinga. Htjeli mi to ili ne, htio on to ili ne (a vjerujem da bi htio), on je definicija onoga što se naziva sports entertainmentom. Profesionalno hrvanje? To je ono što također stoji na papiru definitivno, ali John Cena nikako nije bio “samo” profesionalni hrvač. On je bio sports entertainer, a to je ipak nešto širi i obuhvatniji pojam. Ili u najmanju ruku pojam koji obuhvaća neke druge sfere ove pro wrestling industrije. On je bio ikona koja je nadilazila granice WWE-a i wrestlinga u globalu. Isto kao kad znaš neku pjesmu, a nemaš pojma tko je njen izvođač. Tako su i mnogi znali za Johna Cenu a nisu znali što su to kečeri, što je to WWE. I onda bi lagano krenuli istraživati, gledati, pratiti, i možda bi onda i postali fanovi.
E sad, je li John Cena najbolji svih vremena? Definitivno ne. Postoje wrestleri koji su miljama bolji od njega u ringu, koji imaju bolje mic skillove, koji nisu kroz svoju karijeru imali pretežno jednodimenzionalan karakter, koji imaju nešto više karizme i da ne nabrajam. Je li John Cena najveći ikad? Odgovor na to pitanje bih prepustio onima koji su bili rođeni i pratili wrestling u doba Hulka Hogana, The Rocka, Stone Colda itd. pa znaju iz prve ruke točno tko je kakav efekt imao u svojoj eri i tko je ostavio kakav trag u povijesti wrestlinga. No, je li John Cena jedan od najvećih? Apsolutno da. Jedna je stvar nepobitna – rijetko tko je imao takvu auru kakvu je imao John Cena, rijetko tko je toliko plijenio pažnjom i rijetko tko je izazivao takve reakcije – bile one pozitivne ili negativne.
Kada si fan pro hrvanja, ili da suzimo, kada si fan WWE-a, tvoje razumijevanje wrestlinga prati tvoj odnos prema Ceni. Kad kreneš pratiti WWE kao dijete, obožavaš ga jer je super heroj, jer voli djecu, borben je, bori se protiv zlikovaca koji mu stalno nešto podmeću. U tom trenutku tebi je wrestling najstvarnija stvar na svijetu i ozbiljno shvaćaš sve što se tamo događa. E onda dođe period kada skužiš da to nije baš tako, da to nije stvaran svijet i da John Cena nije heroj kakvog si ga zamišljao, nego da on to glumi. Onda ga kreneš mrziti jer pobjeđuje sve žive, vječno je prvak, nikada ne gubi mečeve, priča stalno jedno te isto, dosadan je i bogu i vragu. To se zove wrestling pubertet. A nakon pubreteta dolazi neka adolescencija, ranija ili kasnija, gdje uspijevaš skopčat u potpunosti što je to hrvanje, od čega se taj posao sve sastoji i tko je zapravo dobar u njemu, a tko nije. I onda shvatiš da, objektivno, John Cena jest ono što WWE predstavlja – sports entertainemnt. I da rijetku tko u WWE-u radi to bolje od njega.
Cena nije bio vrhunski profesionalni hrvač. Ne bih čak rekao ni da je bio odličan. Njegov moveset se bazirao na nekoliko poteza koje je cijelo vrijeme vrtio, finisher mu je bio prilično jednostavan i rijetko je izlazio iz nekakve zone komfora u ringu. Postojali su, naravno, mečevi i protivnici gdje bi Cena pružio nešto drugačije i pokazao da može više nego što mu se često priznavalo. Sukobi s CM Punkom, AJ Stylesom, Danielom Bryanom, Kevinom Owensom ili Shawnom Michaelsom jasno su pokazali da Cena nije bio nesposoban u ringu, nego prvenstveno ograničen ulogom koju je morao igrati. Kada bi mu se dalo malo više slobode, kada bi se maknula zaštitna mreža superherojskog booking obrasca, Cena bi znao isporučiti vrlo kvalitetan, pa čak i odličan meč. No problem je bio u tome što takvi trenuci nisu bili pravilo, nego iznimka.
I tu dolazimo do srži cijele priče o Johnu Ceni – on nikada nije bio projektiran kao vrhunski “wrestler’s wrestler”. Njegova primarna funkcija nije bila zadovoljiti hardcore fanove, nego nositi kompaniju, prodavati ulaznice, privlačiti sponzore, biti uzor djeci, lice marketinga i ambasador WWE-a izvan ringa. U tom smislu, Cena je bio savršen. Možda i najbolji ikad. Njegova sposobnost da govori, da kontrolira publiku, da reagira u stvarnom vremenu, da improvizira i da od bilo kojeg segmenta napravi “veliki trenutak” bila je daleko iznad prosjeka.
Upravo zbog toga je bio toliko polarizirajući. Publika nije mrzila Cenu zato što je bio loš, nego zato što je bio previše prisutan, previše zaštićen i previše dominantan u eri u kojoj su fanovi počeli tražiti nešto drugačije. Era interneta, foruma, kasnije društvenih mreža, promijenila je način na koji publika konzumira wrestling. Ljudi su htjeli kompleksnije likove, sivu zonu između facea i heela, autentičnost umjesto slogana. Cena je, međutim, ostao simbol starog modela – ne zato što nije znao drugačije, nego zato što mu nije bilo dopušteno.
I dok su neki drugi hrvači u karijeri imali luksuz da se reinventiraju, da padnu pa se ponovno dignu, da budu i heroji i zlikovci, Cena je gotovo cijelo desetljeće bio zaključan u istoj ulozi. To nije bila njegova krivnja, ali jest bila realnost. On je bio konstanta u industriji koja se mijenjala, i upravo je ta konstanta postala izvor frustracije za veliki dio fanova. No s vremenskim odmakom postaje jasno da je ta “dosadna” verzija Johna Cene bila temelj na kojem je WWE tada mogao funkcionirati.
Zato se danas, kada je njegova karijera završena, percepcija Cene drastično mijenja. Ono što se nekada činilo naporno, repetitivno i iritantno, sada se gleda kroz prizmu trajnosti i pouzdanosti. Cena je bio čovjek koji se nije skrivao, koji je dolazio na posao svaki tjedan, koji je nosio kompaniju i kada je publika bila protiv njega, i kada mu je zviždala, i kada je vikala “You can’t wrestle”. I nikada nije pobjegao od toga.
John Cena možda nikada neće biti univerzalno prihvaćen kao najveći ili najbolji. Ali ono što mu se više ne može osporiti jest da je bio jedan od najvažnijih. Bio je most između dječje publike i odraslih fanova, između mainstreama i wrestlinga, između starog i novog WWE-a. Bio je figura oko koje su se lomila mišljenja, ali i figura bez koje se ne može ispričati povijest moderne WWE ere.
I možda je upravo to njegova najveća ostavština. Ne broj titula. Ne mečevi. Ne slogani. Nego činjenica da je John Cena bio lakmus papir za to kako netko doživljava wrestling u određenoj fazi svog života i idol mnoge djece diljem cijelog svijeta.
Možda vam ovi paragrafi zvuče kao da ste došli do kraja članka, ali ne, došli ste do glavnog dijela. Idemo malo pričati o njegovoj oproštanoj turneji.
Nakon svega što John Cena predstavlja u povijesti WWE-a i profesionalnog hrvanja uopće, njegova oproštajna turneja morala je biti nešto više od pukog niza nastupa. Morala je biti narativ. Morala je biti refleksija. Morala je biti zaključak jedne ere, ali i komentar na sve ono što je ta era značila – bilo dobro i loše. Nažalost, Cenin oproštaj rijetko je bio išta od toga. U svojoj srži, to je bila turneja bez jasne tematske osi, bez emocionalne progresije i bez hrabrosti da se donesu nekakve značajnije odluke. Bila je to turneja ispunjena improvizacijom, nasumičnim odabirom sljedećih protivnika, mečevima bez priča, ispunjenim beskrajnim ispucavanjem finishera, svojih i tuđih.
Već sam početni Raw segment, u kojem Cena najavljuje oproštaj, pokazao je osnovni problem. Promo je bio jako dobar, iskren u tonu, kako to kod Cene inače i biva, ali sadržajno prazan. Umjesto da se jasno definira što ova turneja znači, dobili smo generičku poruku zahvalnosti i najavu “posljednje godine”. WWE je propustio priliku da već na startu postavi pitanje: tko je John Cena danas, u svojoj posljednjoj godini karijere? Je li on čovjek koji se miri s krajem? Je li ratnik koji još jednom želi dokazati da pripada vrhu? Ili legenda koja se bori s vlastitim nasljeđem? Ništa od toga nije artikulirano. Turneja je krenula, ali bez kompasa.
Royal Rumble, tradicionalno savršena pozornica za velike narative, također je iskorišten mlako. Cena je bio važan faktor, ali ne i ključan. Njegova eliminacija nije imala težinu oproštajnog poraza niti je poslužila kao okidač za unutarnji konflikt. Bio je to još jedan “close call”, još jedan trenutak koji je trebao izgledati velik, ali nije ostavio dugotrajan trag. Za oproštajnu turneju, takvi trenutci trebali bi nositi simboliku. Ovdje su nosili samo funkciju.
Elimination Chamber donio je prvi pokušaj da se turneji dadne smjer. Pobjeda Cene i kasniji heel turn imali su potencijal redefinirati cijelu priču. Heel Cena u oproštajnoj godini mogao je biti briljantna dekonstrukcija svega što je njegov lik predstavljao – suočavanje s optužbama da je bio zaštićen, privilegiran, vječno guran. No WWE nikada nije imao hrabrosti otići do kraja. Heel turn je ostao površan. Cena nikada nije postao istinski antagonist, nikada nije bio lišen podrške publike, nikada nije morao platiti cijenu za svoje postupke. Umjesto slojevitog lika, dobili smo tek blago tamniju nijansu starog Cene.
Dobili smo heel run koji smo već vidjeli tisuću puta s nekim drugim hrvačima, dobili smo priču oko toga da Cena udara titulom svoje protivnike kako bi pobijedio meč, što je nevjerojatno lame i već viđeno. Dobili smo to da su njegovi mečevi u startu već postali dosadni, monotoni, jednolični, ispunjeni klišejiziranim potezima i postupcima. Mislim da nitko u 2025. godini nije očekivao da Cena bude u svojem najboljem ruhu ikad, ali nekad standard se ipak očekivao i priželjkivao. Ovaj standard to nije bio.
Kako se Retirement Tour razvijao kroz godinu, postajalo je sve jasnije da WWE nikada nije odlučio što točno želi ispričati ovom turnejom. Umjesto jasnog narativnog luka, dobili smo niz događaja koji su funkcionirali izolirano, ali rijetko kao dijelovi jedne veće priče.
Primjerice, europska Raw turneja u ožujku, s više uzastopnih promo segmenata s Codyjem Rhodesom, imala je sav potencijal postati emocionalna okosnica turneje. Cena se mogao suočiti s vlastitom ulogom u WWE-ovoj povijesti, s nasljednikom kojeg je kompanija izabrala. No ti segmenti ostali su na razini generičnih promo razmjena, bez stvarne progresije. Svaki sljedeći tjedan djelovao je kao reset, a ne kao nastavak.
WrestleMania 41 trebala je biti emocionalni vrhunac turneje ili barem jedan od. Umjesto toga, postala je njezin najveći problem. Osvajanje 17. svjetskog naslova povijesno je impresivno, ali kontekstualno možda čak i pogrešno. Oproštajna turneja trebala bi biti priča o kraju, a ne o još jednom vrhuncu. Cena nije trebao taj naslov da potvrdi svoju veličinu. I iako u nekakvom vakuumu stavljanje WWE titule na Cenu u njegovoj zadnjoj godini karijere nije neka kardinalna pogreška, pokazalo se opet da se to radi bez jasnog plana što žele ispričati s tom njegovom vladavinom. Ispalo je samo kao da su htjeli da Cena osvoji tu 17. titulu i postane neosporeni rekorder. U tome su uspjeli.
Nakon WrestleManije, problem postaje još izraženiji. Cena se pojavljuje na Rawu, pa na SmackDownu, zatim slijedi Backlash meč protiv Randyja Ortona. Iako je riječ o jednom od njegovih najvažnijih rivala, taj meč nije imao osjećaj “posljednjeg poglavlja”. Nije bilo retrospektive, nije bilo osjećaja zatvaranja kruga. Bio je to meč kakav su njih dvojica mogli imati i 2013. ili 2017. godine. Za oproštajnu turneju, to jednostavno nije dovoljno.
Program s R-Truthom dodatno naglašava problem bezidejnosti i krivog puta. Komični mečevi, DQ završeci i lagani TV segmenti potpuno su kontradiktorni ideji oproštaja. Ovdje se ne radi o tome da Cena ne smije biti zabavan – radi se o tome da svaki nastup mora imati razlog. Jer ako su odlučili predstaviti ovu turneju na način na koji jesu, a to je da se svako Cenino pojavljivanje odbrojava, onda svatko to pojavljivanje mora biti od značaja. R-Truth je dobar lik, ali on je comedy act u WWE-u već jako, jako dugo. I dokle god u teoriji priča da je Cena njegov heroj i čovjek na kojeg se on ugledao drži vodu, u praksi to tako nije ispalo.
Posebno je problematičan bio način na koji su korišteni TV mečevi i tag team nastupi – nasumične kombinacije i mečevi bez posljedica direktno su potkopavali ideju da gledamo nešto neponovljivo. Oproštajna turneja ne smije izgledati kao popunjavanje termina. A upravo je to često bio dojam.
Jedan od rijetkih svijetlih trenutaka bio je meč protiv CM Punka na Night of Championsu. Taj meč je imao povijest, emociju i smisao. Publika je razumjela kontekst, a Cena je djelovao motivirano. Upravo takvi mečevi pokazali su koliki je potencijal bio neiskorišten. Da je turneja bila strukturirana oko nekoliko ključnih rivalstava, umjesto raspršena na desetke manjih segmenata, dojam bi bio potpuno drugačiji.
Meč Johna Cene protiv AJ Stylesa bio je tehnički solidan i vizualno zanimljiv, s jasnom kemijom između dvojice hrvača koju su već prethodno puno puta dokazali. Ipak, problem je u tome što je meč strukturiran na način na koji apsolutno nema smisla. Zašto bi njih dvojica u ovom meču koristi finishere drugih ljudi? S Cenine strane to čak i ima smisla, ali sa Stylesove nikako. Više bi mi imalo smisla da je ovakav tip meča korišten s Ortonom jer Orton je tu otprilike koliko i Cena, Styles nije ni blizu (govorim isključivo o WWE-u). Tako da iako je taj meč bio uzbudljiv i isprva je izgledao kao pokazatelj kako su trebali bookirati čitavu turneju (jer ovaj meč je stvoren zbog hypea na društvenim mrežama, želje fanova itd.), na kraju sama struktura meča ostavila je prilično razočaravajući dojam.
Meč protiv Dominika Mysterija i osvajanje IC titule je još jedan pucanj u prazno. Napravili su to potpuno stihijski, neizgrađeno, nelogično, i činilo se kao da su to odradili samo zato da Cena osvoji i tu jednu titulu koju nikako nije uspio osvojiti u čitavoj svojoj karijeri (nije da je ni imao pregršt prilika). Da su odlučili graditi nekakvu priču koja traje dva-tri mjeseca gdje Cena lovi tu zadnju nagradu koju nikada nije mogao uloviti, onda bi možda ovo imalo smisla. Ovako, meč je stvoren iz jednog segmenta, potpuno nasumično, i Cena je osvojio titulu samo da je osvoji. U konačnici, Cena je u svojoj zadnjoj godini karijere imao dva reigna koja su valjda na dnu njegove tablice kada je u pitanju značaj istih.
Kako se bližio kraj, pojavljivanja Cene su se prorijedila, što je po meni loša stvar. Jednostavno su krivo rasporedili ta njegova pojavljivanja čiji je broj bio konačan, a to se znalo u startu. I zato smo za kraj dobili meč između Cene i Gunthera koji nije mogao imati manje pozadinske priče i nekakvog stvarnog heata iza sebe. U teoriji, turnir gdje se čitav roster bori za to tko će biti Cenin zadnji protivnik nije nimalo loša ideja i daje Ceni na značaju. No, idemo onda od toga izgraditi nešto bitno, nekakvu priču za kraj koja će imati katarzu.
Mi smo za kraj dobili meč između Cene i Gunthera koji je bio anticipiran samo i isključivo iz razloga što je to Cenin zadnji meč. Da su stavili Hornswogglea, dobili bi otprilike sličan efekt. Dakle, interes za meč bio je isključivo zbog toga što su svi znali kako Cena više nikada neće nakon ovoga hrvati (barem se nadamo da neće, s WWE-om nikada ne znaš), a ne zato što je taj match-up imao nekakvu priču iza sebe.
Meč sam po sebi nije bio loš, ali nije bio ni wow. No, idemo pričati o kraju. John Cena je valjda po prvi puta u svojoj karijeri tapkao i odustao. U teoriji, apsolutno fenomenalan moment, krajnje ruban s obzirom da se radi o Ceninom zadnjem meču. U teoriji je i Gunther trebao dobiti tako puno s time. No, što smo zaista imali? Imali smo Cenu koji se predao sa smiješkom na licu. Meni je to izgledalo kao “ionako je meni kraj, što ću se patiti, evo ti pobjeda ako je želiš, ionako mi ništa to znači”. Gunther je dobio pljusku u lice. Samo zamislite da su kako treba izgradili cijelu ovu oproštajnu turenju, da su stvorili bilo kakvu priču oko ovoga meča, ovo bi za Gunthera bilo lansiranje u beskonačnost. Ovako, mislim da će se i Gunther osjećati krivo zbog ovoga.
Kad je meč završio, dobili smo klasičan trenutak oproštaja s publikom, s rosterom – bivšim i sadašnjim, beskrajno pljeskanje, klanjanje i slično. No, nekako je to sve izgledalo mlako. Nekako kao da je pola toga ostalo nedorečeno, kao da se puno toga još moglo napraviti i kao da se nitko u cijeloj ovoj priči nije potrudio dovoljno da odlazak jednog od najvećih bude odlazak kakvog on zaista zaslužuje. A što je najgore, nekako se na početku činilo da se priča piše sama za sebe.
John Cena Retirement Tour nije bio neuspjeh u klasičnom smislu. Nije bio katastrofalan, nije bio sramotan i nije umanjio veličinu Johna Cene kao povijesne figure. Ali upravo u tome leži njegov najveći problem – bio je bezveze tamo gdje je morao biti izvanredan.
WWE je imao jedinstvenu priliku ispričati priču o kraju jedne ere, o čovjeku koji je utjelovio sports entertainment, o cijeni dugogodišnje dominacije i o prolaznosti statusa “lica kompanije”. Umjesto toga, dobili smo turneju koja je više podsjećala na “idemo to odraditi” nego na emotivni oproštaj.
Najveći grijeh ove turneje nije loš booking pojedinih mečeva, nego nedostatak hrabrosti da se donese jasan kreativni smjer i to odmah na početku. WWE je želio imati i nostalgični oproštaj i aktivnog top igrača koji će im prodati ulaznice tamo gdje treba i marketinšku ikonu i sigurnu opciju za PPV-ove. U pokušaju da dobije sve, izgubio je ono najvažnije – smisao.
John Cena je tijekom karijere bio simbol kontrole, stabilnosti i kontinuiteta. Njegov oproštaj, paradoksalno, bio je sve osim toga. Bio je fragmentiran, neodlučan, improviziran i lišen dubinske refleksije. I to ne govori ništa loše o Johnu Ceni – to govori sve o WWE-u.
