
Pred nama je Elimination Chamber, PPV poznat po svom gimmick meču koji pobjedniku omogućava šansu za titulu (neki bi rekli lazy booking na entu). No, ove godine, to je stavljeno u drugi plan samo zbog jedne priče i jednog trenutka kojeg svi priželjkuju, iako su svjesni da je šansa da se desi izuzetno mala.
Bloodline storyline, kao i većina priča u wrestlingu, imao je svoje uspone i padove, ali jedan čovjek je uspio da je vrati tamo gdje pripada – Sami vrh. Sami Zayn je najover wrestler u cijeloj industriji i njegov uspon i vještina da napravi najviše od ponuđenog su ga doveli do priče vrijedne glavne titule u WWE. Zvuči kao savršena kombinacija i ‘no-brainer’ odluka kada pričamo o tome da želiš dati titulu takvom liku, ali stvari nisu tako jednostavne (iako bi trebale bit’), jer ipak je ovo WWE…

Nikad nisu krili da od svojih prvaka i generalno ljudi koje push-aju zahtjevaju impozantan izgled i prezentnost, što zbog samog produkta, što zbog njegovih obaveza sa medijima i predstavljanja WWE u drugim sferama, što im je jako bitno za širenje kompanije i sticanje tog epiteta ‘globalni fenomen’. Nije tajna da Sami ne štrihira neke kvadratice po tom pitanju, jer čovjek ima taj, bez želje da ga uvrijedim, homeless look, nešto slično Bryan-u u njegovim WWE danima.
S’ druge strane, pobjednik Royal Rumble-a, Cody Rhodes, je čisti prototip onoga šta oni žele od svog lica kompanije. Činjenica da je Zyan-ov storyline dosta ispred Cody-evog daje tračak nade da će ipak dati šansu Samiju, ali treba se zapitati koliko ljude na tim talk show-ima zanima da li si ti imao dobar storyline ili ne, ako te kamera ‘ne voli’.

Stvari bi bile miljama jednostavnije da se WWE, svojim lošim booking odlukama, nije satjerao u kut. Naravno mislim na stavljanje obje titule na jednog čovjeka, što svakako koči stvari i ne da ti prostora da ispoštuješ sve što želiš. Jedini izlaz je, čini se, kompromis na štetu jednog od dva contendera i pogađajte na kome će se kola slomiti. Tag team titule su svakako nešto, ali u Samijevom slučaju ta utješna nagrada ostavlja gorak ukus, jer shvataš da si samo još jedna u nizu žrtvi principa i zamišljenog kalupa prenesenog iz prošlosti, čiji rok trajanja je odavno istekao.

Jesam li isuviše negativan? Ima li nešto pozitivno u ovome? Pa svakako, činjenica da su me ‘natjerali’ da glumim vampira i ostanem budan da pogledam kulminaciju svega je za svaku pohvalu, znajući koliko neinteresantno i bljutavo su izgledale priče prošlih godina u cijeloj kompaniji. I dalje ostaje taj tračak nade da je večeras Samijeva noć i da ću biti sretan što se nisu obisitinile moje tvrdnje iz ovog članka. Go get it, my dawg!