Epizoda 22 - Poseban gost

[Sherpa]

Šefe, imamo veliki problem. Bila je prva stvar što je čuo tog jutra, dok je ispijao kavu uz cigarete, pri tome čitao nova izdanja novina. Nešto prije toga je taman provjerio kakva je bila zarada od kada je doveo ove kečere. Zadovoljavajuća. I više nego zadovoljavajuća. U novinama nije bilo onoga što je čuo nekoliko sekundi kasnije, kako bi i bilo, kada je to bila potpuno friška vijest. Vijest zbog kojeg su mu se pokazale bor na čelu, zbog koje je opsovao u bradu toliko glasno da je vjerojatno cijeli zatvor čuo. Nešto što mu je promijenilo raspoloženje brže nego bilo što u životu. Brže bolje je uzeo kaput s vješalice i krenuo van ureda…



Bio je to prioritet. Svi su radili na tom slučaju kao bi ga napokon strpali iza rešetaka. Jedino on nije imao tu motivaciju. Njegova motivacija je bila nešto drugačija. Premda ni sam nije znao koje je to pogonsko gorivo koje ga je tjeralo da iz tog kuta gledanja se ubaci u tim. I da, radio je sve kako bi tim ostario svoj cilj, ali jedino njemu to nije bilo smisao posla. Nekada bi bilo. Prije koju godinu još, a od onda se dosta toga promijenilo u njegovom životu. Čak se ni sam ne sjeća nakon koje lajne bijelog je odlučio biti čist i ponovo upogoniti sebe u onome u čemu je bio odličan. Ne sjeća se ni tripa koji je bio taj gram prevage na tankoj vagi božice pravde. Kao i ona, bio je slijep, metaforički slijep, no sada je jasno gledao. Imao je cilj, skrivenu agendu. I dok su svi u timu pružali ruke jedni drugima na uspješno obavljenom poslu, jedino on je gledao u prazno. Barem su tako mislili da je u prazno, nitko nije znao da gleda na jedan USB koji se pojavio na njegovom stolu.



Samo jednom su ih polili šmrkom vode, onog dana kada su ih doveli u novu 'kompaniju'. Ovog puta nije bilo šmrka, ali je bila neka žurnost koja se osjećala u zraku, napetost koja se mogla rezati nožem. Svatko s malo mozga je istog trena shvatio da se ne treba zajebavati sa stražarima. Barem ne danas. Zato kada su ih uputili iz luksuznih odaja vlastitih ćelija u nešto manje luksuzne odaje onih tajnih samnica u podzemlju zatvora, nije bilo puno prigovora. Znali su kako će ionako tamo završiti, premda potpuno nenajavljeno, samo je bilo pitanje s koliko masnica. U zadnjih par tjedana u shvatili da ako se donekle drže pravila im se neće ništa dogoditi. Bilo je potpuno jasno kako je ovo van pravila. Kako se nešto dogodilo. Nešto veliko, nešto važno.



I što ćemo sada šefe? Pitao je istu tu večer onaj zaštitar koji mu je ujutro donio lošu vijest. Da, još je bio na poslu, pošto su znali kako je danas poseban dan. Drugačiji dan. Nakon što je pažljivo promislio dao je odgovor. 'Mogu ga držati maksimalno 30 dana u istražnom zatvoru, premda će vjerojatno izaći nešto ranije. Znaš i sam koliko nam to otežava posao uz sve silne novinare koji će se poput lešinara okupljati svakoga jutra čekajući neke nove informacije. Ne želim da netko od njih nešto sazna. Poduzmi sve potrebne mjere da svi shvate pravila igre. Svi oni u zatvoru imaju držati jezik za zubima. Dok onima u samnici stavi kamere u iste. Znam da to nismo stigli napraviti, napravi to sada, ali sa svom diskrecijom. Neka nitko ne shvati da se to odvija. Znam i otprilike koliko će ti to trebati. Najavit ću pauzu od dva tjedna tijekom kojih nećemo imati show. Reći ćemo da je korona. Ne moraju oni znati pravi razlog. Obećat ćemo im jedan show u kojem će dobiti misli svih hrvača. Vjerojatno shrvanih i polu ludih nakon tri tjedna samnice, a onda onda ćemo im dati jedan jedinstven meč tjedan dana kasnije. Ja ću se pobrinuti da naš posebni gost više ne bude tu do tada.' Otišao je do ormara i među silnom silom registratora izvadio jedan koji se po ničemu nije razlikovao od ostalih. Iz njega je potim izvadio par papira i pružio zaštitaru.



Tog jutra poseban gost došao je na vrata zatvora. U pratnji policije, državnog odvjetništva, vlastite vojske odvjetnika, cijele vojske novinara. U cijeloj to buci i strci čuo je dvije rečenice 'Dobra dan gospodine gradonačelniče. Dobro došli u Remetinec.'