Hrvanje je nešto što je jako popularno u Americi, a čini i jako važan dio kulture u Japanu. Evropa malo kasni sa tim, ali se itekako primjeti to nasljeđe u Velikoj Britaniji, pa i rast koji se dešava trenutno u Njemačkoj, Češkoj, Mađarskoj. Balkan sa druge strane, nema baš plodno tlo za takvo nešto. Iako doprinose Prvi Hrvatski Kečeri, te škola Krisa Jokića, ne može se to još porediti sa iznad nabrojanim. Hrvanje nije popularno na ovim prostorima, ali u onim trenutcima kada je djelovalo kao da to postaje, to je zbog toga što je WWE dobio mjesto na mali ekranima kod nas, bilo to na Foxu ili na OBNu, pa i u ovoj generaciji na RTLu. U trenutku kada se počelo zagrijavati u Bosni i Hercegovini prijenosom na OBN 2009., ja sam počeo svoju avanturu sa profesionalnim hrvanjem. Tako su činili i moji drugovi, i iako su oni već davno krenuli dalje i ostavili pro hrvanje iza sebe, ja sam ulazio sve dublje. Zaboravio sam na Raw na OBNu i počeo streamati na internetu čitave epizode Rawa i SmackDowna, pa i PPVe. Više sam saznavao o hrvanju, kako se sastavljaju matchevi, kako se ispriča priča u ringu, dešavanja iza paravana. Kasnije sam proširio vidike počevši pratiti indy scenu, gledajući par showova od ROH, TNA, PWG, Luche Underground, NJPW. I dok sada imam dosta manje vremena da posvetim svemu tome, iskustva sa tim promocijama su mi definitivno pomogli da znam više o pro hrvanju. Prošlo je već 10 godina kako sam aktivan fan profesionalnog hrvanja, i pošto već zalazimo u vrhunac WrestleMania sezone, mislio sam kako bi bila odlična prilika da rezimiram posljednjih 10 WrestleMania na način da ću sastaviti jedan svoj supercard – najbolji set WrestleMania matcheva u jednom showu. Pravila koja bi koristio jeste da moraju biti prisutne sve titule koje danas postoje (s tim da neću praviti razliku između Raw i SD tag team, te ženskih titula, računaju se kao jedno), i da se jedan hrvač ne može pojaviti više od jednog puta. Krenimo u putovanje kroz prošlost!
Preshow: Andre the Giant Memorial (WrestleMania 30) – Morali bismo početi sa tradicionalnim Battle Royalom. Postali su redovna stvar u 2014. godini kada je koncept uveden po prvi put na WrestleManiji 30. Pošto je to bio debi ovog matcha na tako velikom showu, morali su se dosta više posvetiti tome nego što su to kasnije radili. U ovom matchu su bili Cesaro, Rhodes, Sheamus, Mysterio, Miz, Ziggler, Sandow (koji je tada bio dosta vrijedniji nego je kansije postao), a trebao je biti i Christian da se nije ozlijedio. Ovdje je stvarno izgledalo kao da će to koristiti kao odskočnu dasku za nekoga, kao da su ozbiljni s tim. Pobjedu je odnio Cesaro, i to nakon što je uspio podići Big Showa sa nogu i izbaciti ga iz ringa. Odličan trenutak kojeg i danas pamtim.
IC Ladder match (WrestleMania 31) – Iako je ovo djelovao kao samo jedan vještački način da se uključe preostali borci sa momentumom u neki WrestleMania match, match je zaista izgledao odlično. Učesnici su bili Bryan, Ziggler, Harper, Ambrose, Stardust, Barrett i R-Truth, i svi su pridonijeli. U pamčenje mi je i dalje urezano kako je bolesno izgledao Harperov powerbomb na Ambroseu kroz ljestve, te kako su zabavan momenat imali Bryan i Ziggler kad su razmijenjivali headbutte na vrhu ljestvi. Bryan je na kraju pobijedio i imao je super momenat obzirom da se vratio od povrede koja mu je umalo prekinula karijeru (ali poznato nam je da se povreda vratila ubrzo poslije).
AJ Styles vs Shane McMahon (WrestleMania 33) – Jedan Styles match sam morao da uključim. Prošlogodišnji mi nije prijao, a onaj protiv Jericha sa 32 nisam uključio jer ima drugi Jericho match koji mi se svidio i potrebniji mi je na cardu. Ali da budem potpuno iskren, ovaj match je bio prilično zabavan. Shane je davao svoj maksimum ovdje ne želeći da ispadne kao da ne pripada tu, i uspio je da izgleda uvjerljivo (sve dok ne baca one svoje patentirane loše udarce). Shooting Star Press kojeg je napravio mi je isto bio izvanredan. AJ je sa druge strane bio sjajan kao i uvijek u to vrijeme, gdje nije mogao proći PPV match a da Styles nije briljirao. Slična je stvar bila i ovdje, gdje je na kraju i ugrabio pobjedu.
(c) Chris Jericho vs Edge – World Heavyweight Championship (WrestleMania 26) – Malo ću odstupiti od pravila, pa ću umjesto Universal title matcha uključiti WHC title match, To je samo iz razloga što nisam uživao niti u jednom od dva Universal title matcha, a ovo je match kojeg bih rado ubacio jer mislim da se previše zanemaruje. Ovo je mogao biti bolji match, možda bi u nekom drugom vremenu i bio, ali ovdje je Jericho bio u lošoj formi, dok je Edge bio svjež sa povrede koja ga je udaljila od ringa sedam mjeseci. Meni je lično akcija u ringu bila prilično solidna, i sve nedostatke u tom polju su nadomješteni sa sjajnim character workom obojice, te odličnim build upom kojeg su postavili. Jericho je retainao na klasičan heel način, što je možda djelovalo malo antiklimatično u tom trenutku, ali mislim opet da su izvukli solidan nastup
Randy Orton vs CM Punk (WrestleMania 27) – Evo još jednog matcha koji se nekako zaboravio kroz sve ove godine, ali je po meni bio prilično dobar. Build up je bio jak, uspjeli su da nađu razlog zašto je CM Punk napao Ortona i koštao ga titule, a da taj razlog bude konzistentan sa tekućim pričama i ne djeluje kao da je smišljen pet do dvanaest, već kao da je planiran dvije godine. To je bila rijetka pojava u WWEu i tada, kao što je rijetko i sada. Orton je uspio da izbaci iz igre čitav Punkov Nexus, i ovo je bio klasičan 1v1 dvoboj sa odličnom akcijom i sjajnom RKO završnicom kao tačka na i.
(c) Cesaro & Kidd vs New Day vs Los Matadores vs The Usos – Tag Team Championship match (WrestleMania 31) – Ko bi zaboravio Los Matadores. Da, djeluje kao da malo mijenjam pravila ovdje, obzirom da se Cesaro već jednom pojavio u Battle Royalu, ali pošto je to battle royal, a i na WM 30 se Cesaro pojavio i u drugom match osim tog, mislim da mogu iskoristiti pravo da isto uradim i ovdje. Ovaj match mi se svidio, mada sam gledao bolje tag team matcheve. Međutim, problem je što nisu baš često imali priliku da brane titule na WrestleManiji, jer bi se card zatrpao trećim stvarima. Ali borci ovdje se nemaju čega stiditi, bili su dosta zabavni, pogotovo New Day koji je ovdje već počinjao lagano da naginje ka heel strani. Onda ne smijemo zaboraviti ni kako su Cesaro i Kidd bili dobar tim. Prvaci su retainali ovdje, i to potpuno zasluženo, spremajući se da titule prebace na New Day koji je imao odličan heel reign, koji je na kraju domino efektom uzrokovao da Kofi Kingston dobije WWE title priliku na ovogodišnjoj WrestleManiji.
(c) Rusev vs John Cena – US Championship match (WrestleMania 31) – Odmah ću reći, nisam baš fan ovog matcha. Nije mi bio loš, ali ništa više od golog prosjeka. Ovdje je Cena počeo da izvodi onaj svoj traljavi Springboard Stunner, tako da mi se sjećanje na match još više okaljao. Zašto sam ga ubacio? Pa vrlo jednostavno, US titula ima jako skromnu historiju u zadnjih 10 godina na WrestleManiji. U zadnjih 10 godina se branila samo četiri puta, i to sve u zadnje četiri godine, tačnije od WrestleManije 31. Prije toga se US titula branila tek na WrestleManiji 23, i ako hoćete da vam slikovitije predstavim koliko je to davno bilo, titulu je tad branio Chris Benoit. Mislim da ovdje možemo vidjeti koliko je WWE cijenio tu titulu i zašto jedan prosječan match ubacam u ovu listu. Ali ako ništa, barem smo dobili fantastičan ulazak Ruseva na tenku.
(c) Brock Lesnar vs Roman Reigns (vs Seth Rollins) – WWE Championship match (WrestleMania 31) – Za one koji nisu pratili u to vrijeme, postojala su vremena gdje bi se Brock Lesnar mogao natjerati da radi match duže od 10 minuta i da ne spama sa German Suplexima. Bila su to interesantna vremena. Ali da, Vince j itad bio ubijeđen da je Roman taj koji mora da porazi Lesnara za WWE titulu kako bi postao naredni top lik njegove kompanije. Samo što su ovdje radili jedan jako intenzivan match. Lesnar je uništavao Reignsa na jedan okrutan način, koristeći više od svog finishera, miješajući sve sa svojom UFC pozadinom, dok bi se Reigns u maniru pravog underdoga vraćao, samo kako bi ga ovaj ponovno zaustavio. Bila je to prava makljaža, i nešto što bih preporučio da pogledaju svi oni koji nisu, pa neka to uporede sa prošlogodišnjim main eventom. Onaj twist na kraju kada je Seth Rollins došao da cash ina za titulu koju je na kraju i osvojio je historijski trenutak koji će se vraćati u snimcima i 10-20 godina poslije.
(c) Neville vs Austin Aries – CW Championship match (WrestleMania 33) – CW titula je isto slabo korištena od svog uvođenja u 2016. godini, ali od dva matcha koja su oni imali na WrestleManiji, ovaj mi je daleko više sjeo od bilo kojeg Universal title matcha. Obojica su ovdje rasturili. Dobili su finu priču sa kojom će raditi, Aries je ponio dosta hypea sa sobom kad se čekalo kad će napraviti tranziciju iz komentatorske uloge koju je imao u to vrijeme u hrvačku i stiglo je to na WrestleManiji. Bili su na preshowu, i iako nije puno ljudi vidjelo ovaj match, dobili su dosta više vremena nego bi vjerovatno inače dobili, i iskoristili su to da naprave vrhunsku izvedbu. Neville je retainao ovdje, i njih dvojica su nastavili rivalitet. Ko bi rekao da godinu dana poslije, niti jedan od njih neće biti član WWEa.
Charlotte vs Sasha Banks vs Becky Lynch – Women’s Championship match (WrestleMania 32) – Kad pričamo o lošem korištenju jedne divizije, ne smijemo žene izostaviti iz razgovora. Katastorfalno ophođenje prema ovoj diviziji je trajalo decenijama, i tek bi se godinu prije ovog matcha nešto polahko počeo mijenjati u kompaniji, gdje su se barem tjerali da razumiju malo više, iako je bilo očito da i dalje ne razumiju šta će sa ženama. Ovaj match je po meni bio prekretnica, trenutak kad su i oni i svi oni koji nisu vjerovali u tu diviziju, vidjeli da žene stvarno znaju napraviti sjajan match. I bio je sjajan, sve tri djevojke su dale svoj maksimum da impresioniraju i ukradu show, što su i učinile. Charlotte je ta koja je ugrabila pobjedu, i dok možda i to djeluje kao antiklimatičan momenat, obzirom da je sve ukazivalo na to da će Sasha uzeti, ipak je čitava divizija krenula na bolje nakon ovoga pa se vjerovatno neće puno žaliti. Ovo je najbolji match za žensku titulu na WrestleManiji u zadnjih 10 godina sigurno, i iako nema skoro nikakvu konkurenciju, mogu reći da je bolji od mnogih muških
The Undertaker vs Shawn Michaels (WrestleMania 25) – Ovo je za mene najbolji WWE match kojeg sam gledao. Match kojeg su imali godinu poslije je više upečatljiv jer je to nosilo stipulaciju da HBK završava karijeru, i realno je i to bio odličan match, ali ovaj će za mene uvijek imati ono nešto što ga baca u drugi nivo. Rijetko koji match bih stavio ispred matcha za svjetsku titulu, ali ovo je definitivno jedan od njih. Spori poečtak sa dobrim tranzicijama u potezima, lijep razvoj matcha gdje je sve išlo postepeno na veću i veću razinu, pametno korištenje finisher kick outa, odlična priča tokom matcha. Sve je bilo zaista vrhunski. Kad su konačno postavili završnicu i Undertaker savladao Michaelsa, vjerujem da su svi osjećali kao da bi trebali zapaliti poslije. Toliko je to sve dobro izgledalo. Bila su ovo neka druga vremena, dok su obojica bili na vrhuncu svoje snage i spreme.
To bi bio moj rezime zadnjih 10 godina WrestleManije. Nadamo se da će ove nedjelje da se nađe neki match kojeg ćemo se isto ovako rado sjetiti i 10 godina poslije. Nemojte zaboraviti da čitav vikend pro hrvanja za WM vikend možete pratiti na ProHrvanje!
Be the first to comment on "WrestleMania – pregled decenije"