Prvenstveno, želim se ispričati cijelom timu na mojoj lijenosti i zapuštanju. Ovo je nešto što želim da bacim sa pluća i da se iznesem svima, ne samo forumu. Jednostavno sam se našao u poziciji između stijene i tjeskobe. Pritisak dnevnih sitnica, posla i personalnih problema su me doveli u situaciju u kojoj sam mislio na potpuno odustajanje od sporta. Za one koji me znaju bolje, ovo dolazi kao šok, gledajući da ponosno nosim akoladu jednog od najvećih smarkova ne samo na OWF zajednici već na Balkanu ili drugim riječima, sada već novopečeni 21. godišnjak koji skače od sreće gledajući ljude koji se uopšte ni ne udaraju. Ma sebe ne želim veličati pa ću se samo stoga nazvati tvrdoglavim fanom. I tek tako sam bio blizu tačke odustajanja.

Vremenom sam odbacio indy wrestling, WWE-a, te naposlijetku mojeg omiljenog stila hrvanja i kompanije New Japan Pro Wrestlinga i puroresu-a. Nakon odličnog Wrestle Kingdom 9 ostao sam zaprepašten, osjećao sam prazninu i jednostavno prestao uživati u profesionalnom hrvanju. Bilo je to pasivno-depresivno stanje sve do skora. Skupio sam ono malo vremena kojeg sam mogao i natjerao se na petosatno gledanje New Beginninga i Wrestlemania promo-a. Vrijeme za Wrestlemaniju je napokon došlo, a moja edgy emotional cringeworthy priča ima sretnu konkluziju. Gledati kako tvoj omiljeni wrestler dominira i osjećaj malog djeteta, biti dio ovog spektakla od wrestling ere u kojoj svjedočimo talentima kao što su Brock Lesnar sa svojim inovatnim i revolucionarnim stiff hrvanjem, bio to Undertaker i njegov streak, bio to Okada i Tanahashi sa svojim “jaw-dropping” mečevima i rivalstvom, bio to enigmatični Nakamura ili pak silni talenti iz NXTa.

Sve to je kulminiralo i napokon sam shvatio da wrestling nije više nešto što tek tako pratim. Sve više na sebe gledam kao adikta a wrestling kao moju strast a ne kao omiljeni sport. I tako na ovom prostoru koji volimo da prezentiramo kao “divlji balkan” pronašao sam ljude s kojima ću moći diskutovati o sportu a da to nije standardna “Zvedza je najbolja, ne partizan je…” “Mamiću odlazi” ili pak slušati svoje sugrađane kako blate Sarajevo i Željezničar. Našao sam ljude u divljinu u kojoj smo čudni jer gledamo “lažno udaranje”, i ne samo to već sam postao i amaterski novinar i to sam uzeo dosta neozbiljno. I sada gledam u poštovanju kako kolege zalažu sve i daju 110% u ovu stranicu dok ja cjepidlačim. I znam da ovo nije neki standardni članak i da ne dajem dosta informacija, i da možda zvuči dosadno, no jednostavno sam morao ovo ispoljiti. Želim biti član zajednice koja želi proširiti popularnost našeg sporta na prostorima Ex-Yu/Balkana i time ću pokušati pratiti u stopi svoje kolege. I tako pišem ovaj članak za sve one koji ne mogu pronaći svoje mjesto i koji počinju da gube volju za wrestlingom. Znajte jedno. Ne birate vi wrestling, wrestling bira vas.

Sada, ne mogu dati neku konkretnu kritiku na WrestleManiu 31. No kao iskusan fan mogu dati neko stručno mišljenje na mečeve i preporučiti par. Za početak bih želio istaći susret Romana Reignsa i Brock Lesnara. Meč koji je predviđen da bude susret epskih razmjera, no pravazišao je to i bio brutalna koljačina. Spotovi koji dominantno prikazuju Lesnara i podsjećaju na riječi Heymana, Reignsovo sellanje svega toga sa smješkom, i svih malih sitnica koje su upotpunile meč. Kao i perfektna završnica. Preporuka za sve, čak i za one koji nisu ljubitelji sporta. Druga preporuka bi mogla iznenaditi par osoba. To je Sting-Triple H meč. Ništa posebno sto se tiče mat-wrestlinga i nekog worka, i tehničkih stvari generalno. No u čemu se ovaj suret odlikuje je odličan booking i završnica. Od ostalog je vrijedno spomenuti i Undertaker-Wyatt meč, Rock-Triple H segment, Rusev-Cena meč te iznenađujuće dobar susret Seth Rollinsa i Ortona.

I tako standardno dolazi Wrestlemania koju mnogi podcjenjuju, mnogi jedva čekaju. Minute do Wrestlemania i nesanica ljudi ujedinjuje sve nas dok se hype i ostale sitnice nestaju te se svi gube u momentu. Wrestlemania završava i svi smo sretni što su stvari onakve kakve jesu.