Top 20 mečeva 2018. godine

Iako su ostala još 3 dana u 2018. godini, ništa značajno se u tom periodu ne bi trebalo dogoditi te sam odlučio izbaciti svojih top 20 mečeva za ovu godinu. Riječ je o ukupnoj listi, bez odvajanja WWE-a i neWWE-a, čisto da vidimo koliko čega je sadržano u ovoj top 20 listi.

Napomena: komentari mečeva nisu ponovno pisani, nego su preuzeti iz recenzija pripadajućih showova s ovog portala.

20. Hiroshi Tanahashi vs Minoru Suzuki – NJPW New Beginning – ****1/2

19. Dean Ambrose & Seth Rollins vs Drew McIntyre & Dolph Ziggler – Hell in a Cell – ****1/2

18. Asuka vs Becky Lynch vs Charlotte – WWE TLC – ****1/2

17. Tommaso Ciampa vs Johnny Gargano – NXT Takeover: Brooklyn – ****1/2

16. Golden Lovers vs Young Bucks – NJPW Strong Style Evolved – ****1/2

15. Hiromu Takahashi vs Taiji Ishimori – NJPW Best of Super Juniors Finale – ****1/2

14. Kota Ibushi vs Kenny Omega – NJPW G1 Climax 28 – ****1/2

13. Kota Ibushi vs Tetsuya Naito – NJPW G1 Climax 28 – ****1/2

12. Will Ospreay vs Hiromu Takahashi – NJPW Dominion – ****1/2

11. Kota Ibushi vs Hiroshi Tanahashi – NJPW G1 Climax 28 – ****1/2

10. Kenny Omega vs Tomohiro Ishii – NJPW Destruction in Kobe – ****1/2

Ovo je naravno bio jedini meč na showu koji se čekao s velikim uzbuđenjem jer nedavno su imali fantastičan meč na Climaxu, ali svakom tko prati NJPW je jasno da ovdje treba očekivati nešto izvanredno. Tako i bi. Meni je ovo bilo mrvicu lošije od Climax meča, čak ne ni lošije, ne bih volio tako to opisati. Više da mi je onaj meč bio bolji zato što je bio kraći i odradili su ga u luđačkoj sprint maniri. No, i ovdje su odlično gradili meč svih pola sata, izmjene udaraca, Omegina koljena i Ishiijevi Lariati su mi bili vrhunski dijelovi njihove izvedbe. I čak iako smo svi očekivali Omeginu pobjedu, svejedno je bilo predobrih near fallova na kraju, publika je bila totalno uključena u ovaj meč, sjajno su reagirali na Ishiijeve stvari i to je pokazatelj da taj čovjek stalno treba biti u vrhu, a ne gubiti vrijeme u nekim besmislenim tag mečevima na PPV-ima. Ovdje je dobio priliku u main eventu i maksimalno ju je iskoristio. 

9. Kenny Omega vs Tetsuya Naito – NJPW G1 Climax 28 – ****1/2

Prije dvije godine su rasturili u finalu jednog bloka. Nisam siguran je li bio A ili B blok, ali nije bilo finale turnira nego odlučujući meč bloka. I mislim da taj meč nije dobio mnogo hvale te godine jer je to po meni bio meč koje je bio uvertira za stvaranje velikog Omege koji je onda konačno stvoren u mečevima protiv Okade. I onda godinu dana kasnije su Omega i Naito imali meč baš u finalu turnir. I opet su rasturili i onda je meč s pravom dobio ogromno puno pozitivnih kritika. I sada ovdje, imali smo privilegiju gledati ih već na samom početku. Ludnica od meča, zaista. Ne mislim da je ovo dotaklo ta prethodna dva meča, ali nije bilo daleko od toga. Zaista predivan meč u kojem su pokazali da imaju sjajnu kemiju zajedno. Atmosfera je bila vrhunska i publika je odmah na početku dala do znanja da se ovdje radi o jednom velikom dvoboju. Napetost u završnici s pokušajima finishera, pogotovo tamo na užadima, bila je izvrsna, near fallovi i kombinacije poteza koje su dovodile do istih su stvarno bile maestralne i nemam zamjerke na ovaj meč. Bilo je očekivano da će dati prvaku pobjedu na početku turnira za mene, s obzirom da ne bi bilo baš najbolje da Omega izgubi odmah ovako velik meč.

8. Johnny Gargano vs Aleister Black – NXT Takeover: War Games – ****3/4

Kako je ovaj meč bio genijalan. Ostao sam oduševljen stilom koji je Gargano proveo u ovom meču. Ostavio je dosta fancy poteza iz svog arsenala dok je bio pozitivac, ali je dodao k tome puno, puno agresivnosti, odličnih sitnih detalja u smislu pronalazaka prečaca do preuzimanja kontrole, puno pametnijeg i preciznijeg wrestlinga. Ako će bazirati na takvom stilu kao negativac, onda nas čeka jedan fantastičan Gargano. Tu smo njegovu stranu već krenuli nazirati zadnjih mjeseci, ali u ovom meču se to pogotovo očitovalo. Black je bio također izvanredan, jednostavno obožavam kako je taj čovjek istovremeno hladan i brutalno agresivan, njegovi knee strikeovi iz bilo koje pozicije, iz bilo kojeg kuta jednostavno su divota. Pogotovo onaj prilikom Garganovog Suicidea, mislio sam da je ovaj mrtav. Bilo je predivnog storytellinga pri kraju, pogotovo kada je Black udario prvi Black Mass i Gargano se samo naslonio na njegova prsa bespomoćno. Bilo mi je svejedno tko će dobiti ovaj meč jer smo dobili jednu fantastičnu borbu u kojoj da stoput izgubiš opet si pobijedio.

7. Kota Ibushi vs Tomohiro Ishii – NJPW G1 Climax 28 – ****3/4

Ma divota od meča. Gledajte ovo ljudi! Meni najbolji meč na turniru do ovoga trenutka. Jednostavno su odradili predivan meč u nekoj sprint maniri ako to tako možemo reći. Neću reći da je bio potpuni sprint, definitivno je tu bila prisutna i psihologija i dobar selling u prvom dijelu meča, ali u završnici su apsolutno poludjeli s onim no-sell spotovima od Ishiija i to je bilo tako dobro za gledati. Svidjelo mi se kako su pokušali ući jedan drugome u stilove i probali s time jedan drugog srušiti, no nitko nije uspio. Udarci u vrat, pogotovo one zatvorene šake Ibushija je valjda nešto najstrašnije što sam vidio u ovih 15-ak dana turnira, ali bome i ako ćemo uzeti godinu u globalu što se tiče New Japana. A sve su ovo napravili u 15 minuta vremena. Da su još imali 5 minuta, ovo bi bez problema mogao biti u top 3 mečeva godine, no mislim da će mi i ovako biti u top 5 barem. (op.a. ipak nije bio u top 5, no vrlo je blizu tome) Svaka im čast.

6. Johnny Gargano vs Tommaso Ciampa  – NXT Takeover: New Orleans – ****3/4

Mislim da su ljudi imali malo drugačiju percepciju ovoga meča prije nego se on dogodio. Tipa, mislili su da će meč biti totalna ludnica, nešto vrlo slično spotfestu, korištenje svih mogućih oružja, drama u obliku suludo korištenih near fallova i tako dalje. A oni su izbjegli sve ovo, napravi nešto potpuno suprotno i svejedno su imali genijalan meč. Znači, skoro 40 minuta su dobili, što je ogromno puno vremena. Sjećate se kad su HHH i Rollins dobili isto dosta vremena s ovom stipulacijom pa meč i nije bio baš dobar jer, otkud ga nisu dobro konstruirali, tu meč još nije imao feeling koji je imao ovaj meč. Hoćemo li pričati o onome spotu gdje su se natezali oko toga tko će uzeti štaku i premlatiti drugoga i kakva se simbolika krije iza toga ako uzmemo u obzir Ciampinu ozljedu i da je štaka bila upravo taj predmet kojim je on udario Gargana kada se vratio. Hoćemo li govoriti o onome spotu kada su bili povezani onom ljepljivom trakom s Ciampine ruke? Tada su bili doslovno spojeni, a nekada je to simboliziralo veliko prijateljstvo. Ogromna metafora je tu. Hoćemo li govoriti o Ciampinom pokušaju nasamarivanja Gargana kada je imao onaj otužni izraz lica kao da će proplakati i pokajati se Garganu? Hoćemo li govoriti o tome da je Ciampa htio žrtvovati svoje ozlijeđeno koljeno da ozlijedi Gargana, da bi ga na kraju to koštalo meča? Sve ovo je učinilo ovaj meč apsolutno fantastičnim. Nisu im trebali suludi spotovi ili komplicirana akcija. Trebala je samo kompletirana priča, odlična in-ring psihologija i storytelling u ringu na vrhuncu. Svo to troje su imali. I napravili su jedan genijalan meč.

5. Kenny Omega vs Tomohiro Ishii – NJPW G1 Climax 28 – ****3/4

Bok uz bok Ishii/Ibushi meč od nedavno za najbolji meč ovogodišnjeg turnira. (op.a. samo je jedan meč na turniru bio još bolji od ovoga) Jednostavno predivno. Završni stretch kao da je krenuo tamo u 12. ili 13. minuti i trajao je svih 10 preostalih minuta do kraja. Izmjene poteza temljelile su se naravno na no-sellingu Ishiija i bile su fantastične. Usta su im bila krvava obojici, pogotovo Omegi koji je čak imao oštećenu usnicu i to poprilično jako, a to je valjda dokaz koliko je ovo bilo žestko i intenzivno. Bilo je malo nesigurnosti na početku i možemo reći da Omegino rame nije bilo na podu prilikom odbrojavanja za pobjedu, ali po meni su to detalji preko kojih ću prijeći jer je meč zaista pokidao. Ne znam je li mi ovo najdraži meč turnira ili onaj s Ibushijem, ali činjenica je da je Ishii genijalan i da ga što prije treba nagraditi titulom. Ovim si je zapravo osigurao meč za IWGP titulu i baš me zanima hoće li ići s njim nakon Climaxa s obzirom da bi možda mogao krenuti i na NEVER Openweight titulu jer je pobijedio Gotoa. Ali definitivno bi mogao i na glavnu budući da je za sada jedini koji je skinuo Okadu.

4. Hiroshi Tanahashi vs Kazuchika Okada – NJPW G1 Climax 28 – ****3/4

Daleko i bez ikakve konkurencije najbolji meč A bloka i jedan od najboljih mečeva ovoga turnira. Treba samo dati Tani i Okadi pola sata da obave posao i to je to. To im je već postala rutina očigledno. Struktura je bila fantastična. Prvi dio meča su proveli u double leg worku. Iako nije baš bio potpuno tako jer je Tanin dio odrađen puno izraženije i puno bolje jer je Okadin selling bio fantastičan a i Tana je imao neke sjajne kombinacije poteza (Dropkick u nogu/Dragon Scew tamo dok je Okada bio u užadima je izvrsno bilo), tako da sve skupa taj dio definitivno nije bio dosadan. Okadini Shotgun Dropkickovi su najbolja stvar koju trenutno ima u svom arsenalu. Zadnjih 10+ minuta proveli su otprilike u građenju te epske završnice koja priliči svim njihovim mečevima. Ali drago mi je da je nisu odradili u klasičnoj maniri gdje uzbudljivost grade na temelju međusobnih finishera i milijun pokušaja istih nego na klasičnim potezima i time što nisu išli na “što brže budemo išli to će bolje biti” nego su svakom potezu davali značaj. Neki će reći da je Okada malo spammao Dropkickove, meni su oni došli u pravo vrijeme i bilo je sa svrhom jer su imali možda i najveću efektivnost od svih njegovih poteza. Atmosfera je isto bila luda, ali to su Tana i Okada, to je uvijek tako u njihovim mečevima. Ovakav završetak nisam baš očekivao jer onog koga grade jako kroz cijeli turnir sreća najčešće ne posluži na kraju i onda u ovakvim mečevima poklekne. Ali mi je drago da su ovo napravili ovako i definitivno podržavam odluku. Premda je apsolutno svejedno kada dobiješ ovakav meč. No, da ne razglabam, gledajte ovo.

3. Andrade ‘Cien’ Almas vs Johnny Gargano – NXT Takeover: Philadelphia – *****

Sinoć kada sam gledao uživo, jednostavno sam bio oduševljen. I onda je završio meč i ja sam bio u velikoj dilemi trebam li dati ovome meču pet zvjezdica ili ne. Ono, mislio sam da će ovo sada biti godina pauze i da neće biti takvih mečeva, a eto, prvi je mjesec i već je jedan takav izronuo. I mislio sam dati 4.75, ali sam danas ponovno pogledao meč i nisam imao što za zamjeriti. Jednostavno je to tako. I onda ne možeš dati meču manju ocjenu ako to ne zaslužuje. Ovo je bio naprosto fantastičan meč. Rekao sam u predviđanjima da ovo može biti samo bolje od Brooklyn meča, gore sigurno ne može biti. Ali, nisam očekivao da će biti baš ovoliko dobro. Jer, izgledali su tako sukladno, tako uigrano, složno, da nisam mogao vjerovati. Svaki potez je odrađen do perfekcije, svaki near fall je bio na svom mjestu, psihologija je bila vrhunska, a sve to zahvaljujući ovoj dvojici. Tu se nema što za dodati, jednostavno pogledajte. Pola sata je trajalo, ali svaka sekunda je bila korisna jer se meč u svakom trenutku razvijao. Publika je bila vrhunska također. Uplitanja mi nisu isto smetala jer je to sve jednostavno imalo smisla i nije uopće trajalo dugo i da je sada to bila glavna stvar u meču jer nije. Ovo je bilo naprosto sjajno. Pogledajte, molim vas pogledajte. Drago mi je da se Ciampa nije upleo za vrijeme meča, nego nakon meča. Ovako je i jedna i druga stvar bila u centru pažnje. Onako bi Ciampin dolazak potisnuo meč u drugi plan, a to raditi s ovakvom mečinom ne bi bilo dobro. Sve skupa, ja ovdje ne nalazim zamjerke.

2. Tommaso Ciampa vs Johnny Gargano – NXT Takeover: Chicago – *****

Ha, odakle krenuti? Kad je završio Dominion rekao sam da sigurno neću vidjeti onako dobar meč kao što su imali Okada i Omega te kako će se netko trebati dobro potruditi da to izjednači ili eventualno nadmaši. Prošlo je tjedan dana i ja mislim da se našao meč koji je dosegao kvalitetu toga meča. Ciampa i Gargano su čudo. 40 minuta predivne borbe, tuče, brutalnosti, nemilosrdnosti, genijalnog storytellinga i uz sve to je ostalo prostora za odličnu psihologiju koju su prenijeli iz prethodnog meča. Prvo odmah moram pohvaliti što su izašli u drugačijoj odjeći koja priliči ovoj stipulaciji. Početak je bio dosta dobar jer su krenuli vrlo žustro i brzo, odmah otišli u publiku i pokazali da ovo neće izgledati lijepo, ali da će za nas fanove biti genijalno te da će se po formuli ipak odmaknuti od prvoga meča te otići korak dalje u skladu sa stipulacijom. Spotovi sa stolicama, kantama za smeće, stepenicama bili su jako dobri, istaknuo bih onaj sa stolicom gdje je Ciampa ozlijedio Garganu vrat, izgledalo je tako realno. Desilo se tona dobrih stvari, agresivnost i brutalnost su bili na nivou zaista.

I onda bih napravio prijelom tu te došao do onoga dijela kada je Ciampa stavio Garganovu ruku oko vrata, krenuo ga vući na stage i govoriti mu svakakve stvari. To je izgledalo tako genijalno jer znamo da su upravo na taj način otišli zadnji puta iz ringa kao prijatelji. I onda se desio još jedan callback spot gdje je Ciampa nabio Gargana u LED ploču na rampi, što je bio trenutak kada ga je izdao prošle godine. Savršeno, bolje nije moglo biti. Tu onda možemo spomenuti i trenutak kada je Ciampa bacio Garganov prsten, jedan ogroman trenutak koji podsjeća da je Candice jedan veliki dio cijele ove priče. I onda se desilo nešto još savršenije. Ciampa je išao napraviti Air Raid Crash kroz stolove, opet identično kao prošle godine, no onda mu je Gargano lupio kontru i udario jedan svoj takav potez. Ono, bolje od ovoga nije moglo ići. To je bio ključan trenutak jer ako bi gledali samo taj spot zasebno, to je otprilike ono što je Gargano tražio od ovoga. Osveta, taj spot je bio osveta, Ciampa se poskliznuo na svoju samouvjerenost i sigurnost te nastradao. A onda je došao jedan predivni vizualni trenutak. Gargano sav izmoren gleda Ciampu dok ga ovi iznose van na nosilima! Baš kao što je to Ciampa radio prošle godine! No, Gargano nije htio samo to, nije htio da se meč samo tako prekine, htio je još. Koga briga za doktore, zaštitare, ovaj meč se mora dovršiti jer ovo je više od meča. Ne može se tako tek meč prekinuti! Gargano je bio uvjeren da je tu kraj, da je Ciampa njegov, zavezao mu je ruke lisicama, lamatao ga kao lud, što mu je još preostalo? Možda nije ni on sam znao. I zato je napravio pogrešku – dobio je DDT od Ciampe na eksponirani dio ringa i Ciampe je pobijedio. S lisicama na rukama! Nešto apsolutno genijalno. Ciampa je ukrao pobjedu sa samo jednim potezom, a prije toga je pretrpio takve batine da je bilo nemoguće vjerovati da će se ovo dogoditi.

Sve skupa, nadam se da sam dao dovoljno iscrpnu recenziju da shvatite koliko je ovaj meč genijalan bio. I koliko ću se ja zapravo dvoumiti što mi je najbolji meč ikada i hoću li to ikada uopće odlučiti. (op.a. na kraju je ovo bio drugi najbolji meč na listi, a vrlo vjerojatno i drugi najbolji meč koji sam ikada pogledao)

1. Kazuchika Okada vs Kenny Omega – NJPW Dominion – *****

Pa evo, ako postojalo nešto što može upisati apsolutno savršenstvo u bilo kojem pogledu, onda je to ovaj meč. Jednostavno magija. 70 minuta ljudi moji zvuči ogromno, ali ovo je tako proletjelo dok sam gledao uživo da je to nevjerojatno. Ali to je tako kada ste emocionalno uživljeni u meč jer ovo što ova dvojica rade zajedno je apsolutno nevjerojatno. Čim je najavljeno da nema vremenskog ograničenja, odmah sam znao da će meč ići preko sat vremena, samo je bilo pitanje koliko će ići? Pet minuta ili pedeset minuta? Otišli su 10-ak minuta preko sat vremena i meni je to bila odlična odluka, nije bilo potrebe za više jer su uspjeli apsolutno sve što su htjeli ispričati i dobili smo savršenstvo. Prvi fall je bio slabija verzija njihovog Climax meča od prošle godine. Trajao je nešto manje od pola sata i vidjeli smo lagano građenje meča, postupno ubrzavanje prema kraju i onda završetak u kojem Okada uzima prvi bod.

I tu nastaje prijelom. Okada postaje smiren, nasmiješen i nekako opušten dok je Omega odmah početkom drugog falla krenuo biti živčan, napao je Okadu glavom bez obzira, dok je Okada išao minimalistički, nije se htio truditi previše nego je htio da se Omega izmori pokušavajući ga pobijediti, a ovaj napravi samo jedno malo guranje s ograde i već ga sruši na pod pošto su obojica bilo vidno umorni. To je bio taj minimalizam koji je funkcionirao prvi dio. Drugi fall je već bio puno življi, već su ubacili ono u puno veću brzinu, dosta razvili akciju tako da smo vidjeli dosta sjajnih near fallova. I onda je Omega uzeo za 1-1 što je tada bilo apsolutno očekivano. Ono što mi se svidjelo je da je bio odmor između fallova koji je trajao 2 minute. Ali 2 minute i ništa više. Znači, nije se čekalo da se obojica oporave pa da se krene na sljedeći fall nego meč se nastavlja nakon 2 minute, oporavio se ti ili ne.

I onda je treći fall apsolutno pokidao. Ako do tog trenutka niste mislili da je ovo bilo nešto apsolutno fantastično, onda vam je ovo moralo promijeniti mišljenje. Apsolutno izmoreni, na zadnjim snagama, ali i dalje su dali sve od sebe, i dalje su se bacali na glave Suplexima, i dalje su izmijenjivali chopove i lude udarce. Jedan ključan moment je bio kada je Omega izveo Styles Clash. Tu smo svi poludjeli jer taj je moment posebno od važnosti pošto znamo da Omegu i Stylesa veže Bullet Club, dva svojevremena vođe te frakcije. Drugi po meni ključan moment je bio kada je Okada išao po Rainmaker, udario Omegu koji je nakon toga ostao stajati čvrsto na nogama, a Okada je bio taj koji je pao. To je bilo tako genijalno za vidjeti jer je pokazalo da je ovaj puta Omega doveo Okadu do samoga ruba do kojega je malo tko Okadu doveo. Publika je tu već bila poludjela, atmosfera je bila ono maestralna, a oni su odradili još dosta sjajnih sekvenca nakon kojih je uslijedio One Winged Angel i to je bilo to. Omega je novi prvak.

Ne možemo možda ni zamisliti kakav je to moment bio. Prožeto emocijama, ali onim iskrenim emocijama. Okada je toliko vremena proveo kao prvak, nitko ga nije mogao skinuti s trona, čak niti Omega koji je već imao par prilika, no sada je to uspio. Vidjelo se i na Omegi koliko mu je ovo značilo, vidjelo se na Bucksima kojima su oči bile pune suza koliko im je ovo značilo jer je on njihov prijatelj, vidjelo se u očima Ibushija koliko mu je to značilo isto. Ovo je povijesni trenutak, prožet ogromnim emocijama.

About the Author

Alen Butumović
Dugogodišnji urednik ProHrvanja koji prati svašta pomalo, od Japana i WWE-a pa sve do određenih indy kompanija.

Be the first to comment on "Top 20 mečeva 2018. godine"

Leave a comment

Your email address will not be published.


*


Social Media Auto Publish Powered By : XYZScripts.com