Supermen

Profesionalno hrvanje je svojevrsna zabava. Zaista kada biste uzeli papir i olovku i napisali koncept za ovaj vid zabave, teško šta bi zvučalo gluplje i genijalnije od pro hrvanja. Zato je teško pojedinim ljudima da shvate po čemu je to ono posebno da uspijeva privući od 70 do 100 hiljada ljudi na jednom showu. Oni koji ne prate ne bi mogli povjerovati da polugoli muškarci koji se prave da se tuku u ringu mogu da izazovu toliko emocija kod gledaoca, da mogu da ispričaju takvu priču da zagrije i najhladniji kamen, da mogu oni proći toliku bol za jednu večer kakvu neki ne prođu kroz čitav svoj život. Da, nekada bude glupo, ali kada bude dobro, onda ćete to sigurno osjećati. Hrvači koje gledamo na televiziji možda odlaze u ring i glume da se tuku i da se mrze, ali osjećaje koji oni pobude u svim fanovima, bilo to WWE, NJPW, Impact, ROH ili nešto peto, to bude stvarno. Situacija nekada postane i previše stvarna.

Sinoć je na Rawu show otvorio Roman Reigns. Negodovanje fanova je bilo jasno, dali su mu do znanja kao što to rade i svaku večer, znajući da Roman Reigns nije baš omiljen. Ali onda je muzika stala, i dok je publika i dalje zviždala, na mikrofonu se nije javio Roman, već Joe Anoa’i. Arogancija i intenzitet su bili zamijenjeni sa iskrenom zahvalnošću i suzama u očima. Onda je rekao kako se bori sa leukemijom već 11 godina, i kako se vratila, te da mora da preda titulu. Onda vrijeme kao da je stalo. Nastao je muk u dvorani, ljudi su bili u nevjerici i samo su slušali dok se Joe u ringu zahvaljuje svima na tome što su mu pomogli da ostvari svoje snove. Fanovi su onda uzvratili tu zahvalnost i njemu, a zasigurno da je on to i zaslužio. Bez obzira voljeli Romana Reignsa ili ne, ono što je neosporno jeste da je taj čovjek mnogo od sebe dao, što u ringu, što van njega. Imao sam priliku da gledam praktički njegovu čitavu karijeru od početka do kraja, i način na koji se razvijao kroz godine je zaista bio interesantan. Od vremena kad je bio u Shieldu i kada sam prizivao njegov push, do trenutka kada ga je dobio pa sam prizivao da malo smanje s tim, do danas kada sam to već ipak sve prihvatio takvim kakvo jeste. Ali bez obzira na sve, uvijek sam imao na umu da Roman kao čovjek je neko ko zaslužuje apsolutni respekt, a ni sam nisam znao koliko sam bio upravu.

I dok smo posmatrali kako se Reigns na rampi grli sa svojom braćom na rampi, prosto sve to tjera čovjeka na razmišljanje. U ovom ludom univerzumu, šta je stvarnost i gdje prestaje gluma? On drži titulu Univerzalnog šampiona i poistovjećuje sa sa Supermenom, ali koliko od toga je gluma? Čovjek se izborio već jednom sa leukemijom, i uspio je nakon toga da izgradi jako uspješnu karijeru u WWEu, dok je istovremeno već bio uspješan muž, uspješan otac, i sudeći i po podršci i riječima ostalih hrvača, uspješan radni kolega. Na sve fronte je uspijevao dobijati, bez mrlja i zapaljenih mostova. Ko bi rekao da smo na izrežiranom WWE programu gledali stvarnog Supermena na djelu. On nije sam, on je samo jedan ogroman primjer kako ima jakih ljudi na ovom svijetu, i uvjeren sam da će dati novi primjer svima kako se ne treba predavati. Mislim kako govorim u ime svakoga sa prohrvanje stranice i foruma kada kažem – naprijed Romane, neka Big Dog ide over i u ovoj borbi!

Be the first to comment on "Supermen"

Leave a comment

Your email address will not be published.


*


Social Media Auto Publish Powered By : XYZScripts.com