NFL na jednom kanalu, predsjednička debata na drugom. Kao da je WWE znao kako im je RAW u problemima, kao da su očekivali lošu gledanost. A u konačnici ona nije bila toliko loša koliko je mogla biti, ne zaboravite kako klince ne zanimaju ni Donald niti Hillary. 2,46 milijuna, spram 2,68 milijuna tjedan ranije, niti blizu stotinu milijuna za debatu, i pad od svega osam posto.

Kažem svega pošto je moglo biti puno gore. I svaki sat je postao sve gori – prvi sat je otvorio s 2,86 milijuna, što je čak i više nego prošli tjedan, a onda je sve krenulo nizbrdo. Kako i ne bi krenulo – prvi sat je izgledao kao repriza PPVa večer prije. Ništa kvalitetno se nije dogodilo u tih sat vremena što bi vas natjeralo na gledanje dalje. Drugi sat je pao na 2,38 milijuna, dok je zadnji dotaknuo 2,2. Ipak nisu pali ispod psihološke granice od 2. Oni koji su ostali gledati vrlo vjerojatno su zapitali pitanje taktovima Željka Bebeka – Što je meni ovo trebalo?

Ne samo da je show bio loš, on je perjanica kompanije koja se ponosno šepuri i pokazuje sav svoj kič. Na žalost, to je jedan veliki udaraca za Smackdown, zato što nema potrebe gledati ‘inferiorniji’ show kada je glavni bio, oprostite na izrazu, takvo sranje. Veliki brat je loš pa dio publike ne daje niti priliku onom drugom, očekujući još slabiju kvalitetu. Srećom po nas, realnost je potpuno drugačija – Smackdown je, osim tjedan ili dva iznimke, ponovo bio bolji show.

Alen je u recenziji već kazao sve što se imalo kazati, ja ću samo uputiti na neke druge stvari. Za mene je Mizov segment bio jedan od najboljih koje smo ove godine gledali. Cijeli segment je fantastičan, no ja ću se vratiti nekoliko tjedana – u onaj trenutak kada je Miz imao fantastičan promo s Daniel Bryanom. I dok znamo kako trenutni GM neće dobiti dozvolu za ući u ring (ne neće, ako mislite kako je moguće, prekinite sanjati), zadnjih tjedana samo gledali konfrontaciju između njih dvojce. Ziggler je bio samo sporedna figura, pješak na šahovskoj ploči. I taman kada je ostvario svoju promociju dolaskom do zadnjeg reda jedna stvar je postala jasna – Daniel Bryana nije bilo tamo. I nije ga ni trebalo biti, preko njega je počelo, možda će se na njega priča vratiti, ali u krucijalnom momentu, gdje bi samo smetao, bio višak kao treći kotač na spoju, on je bio daleko od očiju kamere.

Nije bilo njega, a nije bilo niti Shanea. I zbilja nisu trebali tamo biti, nema potrebe gledati ih svaki tjedan, u svakom iole važnom segmentu. Kada su oni tamo, to ima smisla, to ima razloga. I baš RAW radi potpuno suprotno, Steph i Foley su tamo svaki tjedan, malo kada zaista doprinose, češće smetaju i ubijaju priču. Pogotovo Stephani i pogotovo ovaj tjedan kada je Foleyu dala doznanja kako oni nisu jednako, kako je ona iznad njega i kako će ga ona srediti kadgod to poželi.

Mogao bih usporediti direkciju – RAW je nema, Smackdown mi jasno pokazuje kuda otprilike želi ići, a kada mi ostavi raskrižje mogu razmišljati kako će se stvari odvijati kojim putem, dok se kod RAWa pitam koji je put manje loš. Na kojem će me dočekati medvjed, a na kojem pantera. Pogledajte priču za glavni naslov – Owens mora izgledati jadno, Rollins isto tako, jedino koji izgleda jako je Reigns, no njega će sada držati dalje od te titule, pogotovo kada je HHH tu. S druge pak strane Cena, Ambrose i Styles izgledaju fantastično – čak i kada izgube, njihova zavada je napredovala. I onda je tu trajanje. Nakon RAWa se ljudi žele propucati, nakon Smackdowna mogu pogledati i Talking Smack te im još ostane vremena

I to je samo kap u moru činjenica – RAW je glavni samo na papiru.