S gotovo tjedan dana zakašnjenja dolazi pregled tjedne RAW epizode. I moram vam kazati, niste puno propustili. Bila je ovo još jedna epizoda koja baš oduševila, u kojoj je bilo više dosadnih i zaboravnih stvari nego onih zbog kojih bi se trebali uključiti u TV program idući tjedan.

Krenut ću s kontrastom, koliko su različiti bili početak i kraj showa. Početak nam je dostavio Ruseva koji je imao meč te je isti prekinut kada se Lashley pojavio na ekranu. Lashley, u njegovom ogrtaču, u njegovom stanu, u njegovom krevetu spreman da, uz prilično jasnu implikaciju, spava s njegovom ženom. Da, ovo zvuči grozno kao iz meksičkih sapunica, ali je zapravo bilo vrlo zabavno. Gledati Ruseva kako sa izrazom nevjerice gleda u sve što se događa, a zatim, kada mu žena pred njegovim očima, i očima kompletne publike, legne u krevet s drugim likom, pukne. Pukne i razbije Ortona i Corbina. Bio je to prekrasno za vidjeti. Ruseva koji je svu svoju ljutnju prema onome što mu se događa u ‘stvarnom životu’ prebacio na dva hrvača koja su ga ismijavali što mu žena nabija rogove. Ruseve je ovdje izgledao kao najveći babyface u kompaniji. A istovremeno i papučar. Ako ništa, Rusev je toliko puta dokazao koliko je zabavan i kako zaslužuje bolji tretman od onoga kojeg ima. Iskreno? Jedva čekam vidjeti kuda će ovo dalje.

https://youtu.be/_HZbNe7lv1Y

Kraj je pak bio jedna od onih stvari zbog kojih ne želim uključiti show idućeg tjedna, a to je konfrontacija Strowmana i Furya. Fan sam boksa, volim ga pogledati kada god je na televiziji, neću kazati da sam neki turbo fan koji sve zna, ali imam znanje veće od prosječne osobe kada je boks u pitanju. I nemam problema gledati Furya. Dok je u boksačkom ringu, odrađuje meč u tom sportu. Imam jako puno problema gledati ga u wrestling ringu kako odrađuje meč, i to sa likom koji spada u velike, no ne baš talentirane kada je rad u ringu u pitanju. Meni je jasno kako je WWE godinama uspješno dovodio poznate kako bi privukao one povremene fanove. Problem je što ja nisam povremeni fan, ja sam fan wrestlinga. I želim gledati wrestling. Ne želim gledati ljude iz drugih sportova / sfera života. Jednostavno me to odbija. Neću lagati, bilo je onih koji su se maksimalno potrudili kada bi imali takvu rolu, ali znate li koliko su se trudili da bi došli do ovoga svi oni koji ovo rade zbog wrestlinga? Isto tako, dosta mi je već tih tuča u kojima zaštitari i(li) svi iz svlačionice moraju razdvajat dva lika. Naprosto svi izgledaju jadno kada ne mogu zaustaviti te koje bi trebali zaustaviti. Umoran sam od toga i to je nešto što me itekako smeta. Ne želim gledati njihov meč. Ne zanima me. Želim gledati najbolje hrvače u koherentnim pričama. Meni je jasno kako će ovo donijeti medijskog publiciteta, no koliko dugo? Doći će casual fanovi, i otići kada program završi.

Sve ostalo je bilo potpuno zaboravno. Natalya i Evensa su čak imala ok meč, ako možete prožvakati nedostatak psihologije, dobre strukture i činjenicu kako smo već gledali malo more njihovih mečeva zadnjih tjedana. Ili Viking Raidersi koji su dobili tag tim prvake samo kako bi idući tjedan dobili priliku za titulu protiv tog istog tima (gdje će zbog 50-50 bookiranja vjerojatno izgubiti).

Indikativno je bilo i ono čega nije bilo, a to je spominjanja Hell in a Cell meča u kojem su Wyatt i Rollins otišli preko granica apsurda u jednom od najgorih mečeva desetljeća. A moram dodati i neke sitnice koje bi u budućnosti mogle pomoći kompaniji, a to su stranici koji govore na svojem materinjem jeziku. Rey Mysterio je imao španjolske komentare uz engleksi, dok je Asuka imala samo japanski. I znate što je dobro? Zvuče kao prave osobe, i zvuče dobro premda ih ne razumijete (što je problem, pošto se može govoriti i na stranom jeziku da se iz govora tijela da zaključiti što govore), što je svakako bolje od lošeg engleskog kojeg su bile forsirane govoriti.

Sve u svemu jedan veoma zaboravan RAW.