Sinoć je održan posljednji Raw u 2015. godini. Lahkim koracima svi idemo prema 2016. godini u nadi da će nova prijesupna donijeti nove uspjehe kako u našim životima, tako i u našem zajedničkom hobiju kojeg volimo gledati – wrestling. Iako je zadji Raw bio u najobljem slučaju pristojan, što bi zapravo bilo iznad prosjeka ovogodišnjih Rawova (što je razočaravajuće), ipak kvaliteta Rawa nije ono što me najviše razočaralo. Kada pogledam unazad na zadnji Raw, ono što mi ostaje urezano u pamčenje je publika. Raw se semitovao iz Brooklyn, New Yorka, za koju sam mislio da će biti dosta dobra publika, ali nije bila. Naprotiv, imali su i svoj doprinos na sveukupnu (ne)kvalitetu showa. Nažalost, Brooklyn publika nije jedini slučaj onoga što volim nazivati “problematikom modernog WWE fana”, mnogo je takvih slučajeva.
Problematika WWE fana za mene predstavlja ono što večina smatra prosječnim “internet fanom”. Oni u suštini ne vole produkt koji im se pruža i pljuju po svemu onome što im se servira kao večera, a zapravo je obično smeće. Oni ne dopuštaju da im WWE nameće svoju volju i znaju koga će podržavati, a koga ne. Imaju viziju šta žele da gledaju a šta ne žele, i iako sve ovo zvuči kao pozitivna stvar, ono što razlikuje običnog nezadovoljnog fana i “modernog fana” je u tome što nezadovoljni fan može biti zadovoljen, a dokaz tome je publika Philladelphie koja je cheerala Reignsa prije dvije sedmice, dok moderni fan uvijek traži razlog zašto će mrziti to što gleda.
Sinoć je večer počela izmjenom riječi između Vincea McMahona i Romana Reignsa. Segment je zapravo bio prilično dobar na početku, i onda su započeli chantovi fanova. Prvo je krenulo od ‘Daniel Bryan’ chantova, što se ubrzo pretvorilo u gromoglasne ‘CM Punk’ chantove. Nije prošlo ni prvih pola sata i fanovi su već odlučili da ih ne zanima to što se događa na showu. Za CM Punka se chanta dugo već, ali je chant postao enormno popularan nakon što je napustio kompaniju u ranoj 2014. godini. To više jedva i da ima bilo kakve korelacije sa CM Punkom kao osobom ili performerom, skandiranje ‘CM Punk’ je među WWE publikom postao svojevrsni poziv na bunt protiv kompanije i uopćenito onoga što se događa na showu, a u zadnjih godinu dana je i ‘Daniel Bryan’ chant uzeo istu ulogu.
Kao neko ko prati WWE skoro cijelu deceniju, moram primjetiti da toga nije bilo prije. Chantovi su obično išli kada pripadaju segmentu ili matchu, a način na koji publika doslovno uzima show kao taoca je krenulo probijanjem društvenih mreža u svijet pro hrvanja 2011. a postalo je popularno na Rawu koji je održan poslije Wrestlemanije 29. kada je publika na svojevrsan i simpatičan način ispratila Raw raznim maštovitim skandiranjem. Od tog dana, svaka WWE publika imitira taj događaj u nadi da će se istaći kao dobra publika jer ih nije bilo briga za sami show. Publiku više ne zanima da učestvuju u izgradnji showa kojeg gledaju, sada je jedini cilj da se taj show uništi. Primjer toga smo mogli vidjeti u otvarajućem segmentu večeri sinoć, ali i u ženskom matchu.
Moderni WWE fanovi se ježe na spomen sports entertainment. Oni mrze skrnavljenje hrvanja i ne žele da se hrvanje asocira s tim. “Manje priče, više hrvanja!” je moto. Becky Lynch i Sasha Banks su imale sinoć match i, izuzev par grešaka koje je bilo lahko zanemariti, pružile su solidan match. Publika je bila apsolutno nezainteresirana. Od samog početka su odlučili da ih neće biti briga, dočekavši start matcha potpunom tišinom. Nakon 10 minuta klasičnog mat hrvanja sa dobrom i zanimljivom izmjenom poluga, fanovi su skandirali ‘boring’ (dosadno). Unatoč tome što se glasno i jasno traži da se popravi kvaliteta ženskog hrvanja, da dobiju više vremena i da imaju priliku da se stvarno hrvaju, klasično hrvanje su shvatili dosadnim. Ono za što bi ih NXT publika nagradila aplauzom, main roster fanovi su booali. Međutim, kada je prikazan jedan uobičajen veliki match u WWEu bez priče i psihologije, ali sa mnoštvom finishera i kick outanje iz istih, onda se skandira ‘Ovo je sjajno’, jer je danas to postala norma. Sve ovisi o ukusima, i u to ne želim ulaziti, ali kada dođu dobre djevojke koje nam žele dati okus onoga što bismo mogli imati u narednih nekoliko godina, i to u suštini izgleda dobro, onda se mogu barem potruditi da ne pokazuju klasično nepoštovanje prema Beckynom i Sashinom radu. Ali je opet prevladala želja da se oni istaknu ispred svih. Svaka čast onoj manjini koja je pokušala da pokrene i oživi ostatak publike, ali njima jednostavno nije bilo stalo.
Problematika modernog fana se ogleda i u mnoštvu drugih stvari. Navijanje za hrvača koji je na najnižem dijelu hijerarhije (nekada je to bio Zack Ryder, a sada je Heath Slater), jer žele da se sukobe sa mišljenjem kompanije. Ipak, ono što me zaista iritira jeste osjetljivost.
Moderni WWE fanovi će pljuvati po tome što je WWE orijentiran prema djeci i žele malo više doze Attitude Ere, žele da produkt bude malo više oštar. Međutim, kada Paige spomene Charlotteinog mrtvog brata u promou, što je oslikavanje jednog oštrijeg lika koji nije posve PG, onda se žale kako je to pretjerivanje. Unatoč tome što su i Charlotte i Ric Flair dobili informaciju o tome prije, i pristali su na to, inače to ne bi bilo ni rečeno. Sinoć su se fanovi žalili na to što je Vince McMahon imao par rasističkih komentara u vezi Reignsove porodice. Zar je došlo dotle da negativci ne smiju da se ponašaju kao negativci? Da li ćemo zaista imati problem s tim ako glavni negativac u nekom filmu bude rasista? Hoćemo li se žaliti na producente jer vrijeđaju nečije osječaje? Naravno da ne, jer je to film, i cilj i jeste da tog lika prikažu kao odbojnog idiota kojeg će svi mrziti. To je Mr. McMahon lik na Rawu. Stvar je u tim duplim standardima, što iako svi znamo da je wrestling kao serija na TVu samo što je izvedba stvarna, nikada to moderni fan ne želi ravnati sa filmom, i uvijek želi dati tu dozu realnosti.
Paul Heyman je prije tri godine u ringu sa CM Punkom ismijavao srčani udar Jerry Lawlera ispred njega i tu su fanovi reagirali, jer je to uvredljivo za sve one koji su patili od srčanih problema. A kako treba negativac da se ponaša? I treba da bude uvredljivo, jer te taj negativac želi vrijeđati, jer je taj lik kreten. Heyman je tada najbolje rekao: “Uvijek tražite dozu Attitude Ere, ali kada vam ju damo, onda postanete defanzivni”. U tome zapravo leži cijela problematika modernog WWE fana. Tražit će jedno, ali ako to kompanije počne dostavljati, onda će se okrenuti protiv toga jer žele da im se mišljenje sukobi sa mišljenjem kompanije. Ovakvi fanovi su postojali i u Attitude Eri, ali zbog nedostatka društvenih mreža nisu imali niti približno ovakvog uticaja.
U konačnici, želim reći kako sam do sada ignorisao postojanje “Reality Ere” u WWEu, i ovo sam sve do sada shvatao kao PG Eru. Međutim, pogriješio sam. Od 2011. pa do sada postoji nova era, koju bih ja nazvao erom društvenih mreža. WWE je ovim potezom većinsku moć dao u ruke modernim fanovima koji su osjetljivi i vole se žaliti na sve, i to su iskoristili na najgori mogući način. Ne sporim činjenicu da je WWE produkt dosta slab u zadnjih par godina, ali ovakvi fanovi ugrožavaju ostatak fanova, jer se svaka argumentovana žalba nezadovoljnih fanova pripisuje modernim fanovima i nedostatku da pronađu neko konstantno mišljenje. Isti ti fanovi koji pokazuju nepoštovanje prema produktu u globalu i prema hrvačima i hrvačicama koji nastupaju pred njima. NXT fanovi, a pogotovo Englezi trebaju biti primjer kako navijači trebaju da budu. Imaju svoja skandiranja, ali niti u jednom trenutku se ne odmiču od onoga što se događa u ringu. Znaju koga cheeraju i koga booaju, ali poslije matcha ih uvijek nagrade aplauzom kada to zasluže. Ne stavljaju sebe u centar pažnje, već talent u ringu, ne skandiraju “Mi smo sjajni” kao većina modernih fanova i ono najvažnije, ono po čemu se najviše razlikuju od problematike modernog WWE fana – ne dolaze na show sa već ustanovljenom odlukom da im se neće svidjeti, time odbijajući da im se bilo šta svidi, već samo traže o čemu će se žaliti.
Be the first to comment on "Problematika modernog WWE fana"