NXT Takeover: New York recenzija

S petka na subotu dogodio se Takeover iz New Yorka kao dio WrestleMania vikenda. Pet mečeva, pokoji novi prvak, a je li nam večer bila zabavna ili ne doznajte u nastavku.

War Raiders (c) vs Ricochet & Aleister Black – NXT Tag Team titule

Alen Butumović: Izvrstan odabir za otvaranje showa, a meč je doista bio fantastičan. Imali su publiku cijelo vrijeme, radili su super kul stvari, svi su se iskazali na svoj način i svi su u nekom trenutku poletjeli, što je bilo iznimno za gledati. Jednostavno besprijekorna akcija koja je dokazala kvalitetu War Raidersa kao tima koji su dostojni držati ove titule, a za Blacka i Ricocheta je ovo bila posljednja stanica prije nego odu na glavni roster. Pobjednik ovdje nikada nije bio u pitanju, ali su oni učinili da čak u nekim trenutcnima ovo bude itekako napeto i uzbudljivo svojim sjajnim kombinacijama poteza. Ovo je ogromna pobjeda za War Raiderse, ali baš ogromna, dok s druge strane Black i Ricochet ne gube apsolutno ništa jer već u nedjelju imaju priliku uzeti titule na glavnom rosteru. ****1/2

Edi Džindo: Kakvi su ovo luđaci! Meč koji je spotfest, ali priča je toliko dobro ispričana da nitko nije ni razmišljao o tome. Blackochet, kako ih odsad zovem, su pokazali zašto idu na main roster. Spot gdje Ricochet oponaša Blackovu pozu s osmijehom na licu je bio neprocjenjiv, a da ne pričam o spotu u kojem je Hansen izvukao handspring lakat. Čisto zbog tog jednog poteza se isplati gledati ovaj spektakl, ali naravno tu je bilo više. Fenomenalno bookirana dva babyface tima (što nikad nije lako, pogotovo pred ovakvom publikom) i logičan izbor pobjednika s emotivnim završetkom zbog posljednjeg NXT plesa bivšeg NXT prvaka Blacka i bivšeg North American prvaka Ricocheta – sve nabrojano je recept za fenomenalno otvaranje Takeovera. ****1/2

Velveteen Dream (c) vs Matt Riddle – North American titula

Alen Butumović: Bio mi je na granici između odličnog i vrlo dobrog meča, ali sam se onda odlučio dati četiri zvjezdice nakon onog fantastičnog German Suplexa preko užadi koji je sasvim sigurno podsjetio mnoge na isti spot koji su radili Nakamura i Ibushi u svojim mečevima u Japanu. Od tog trenutka pa do kraja meč je bio apsolutno ludilo i to mi je prevagnulo da mi bude odličan jer nije baš cijelo vrijeme držali sve konce u rukama, bilo je tu i malo dosadnih trenutaka, ali ispričali su jako dobru priču u kojoj je Riddle uspio manipulirati Dreamom za razliku od uobičajenih situacija gdje Dream inače vodi glavnu riječ kada su u pitanju razna taktiziranja i nadmudrivanja. No, Dream je prikazan ovdje kao vrlo ratoboran i nepokolebljiv prvak koji je shvatio u kojoj se poziciji trenutno nalazi i kako ne može tek tako ispustiti titulu, a na kraju ga je ta upornost dovela do pobjede. Kao što rekoh, ovaj poraz Riddleu neće donijeti ništa lošeg jer za njega definitivno ima vremena, dok Dream treba jednu čvrstu vladavinu s ovom titulom. ****

Edi Džindo: Posebna stvar kod NXT Takeover New Yorka je ta da je svaki meč bio odličan na svoj drukčiji način. Priča koja se razvijala tijekom meča je po meni već vodeći kandidat za najpodcjenjeniju za cijelu 2019. Pazite ovo, dok je Dream meč započeo kao heel i u samom startu imao nekoliko svojih klasičnih taktika, Riddle je kako je meč trajao bio sve više i više frustriran što ne može ušutkati ovog bahatog, ali simpatičnog tipa. Tijekom meča smo, zapravo, doživjeli mali double-turn, a kad to primijetite na reakcijama NXT publike koja je “smarky” do bola i uopće ne gleda jeste li face ili heel, onda znate da ste napravili dobar posao. Završetak meča je kreativan, zanimljiv i štiti obojicu, a meni se čini kako je ovo savršen temelj za Riddlea da poludi i postane najzanimljiviji dio NXT-a svake srijede. Možda je nedostajalo još malo pukog wrestlinga, ta nadoknada bi činila meč vrhunskim. ****

Pete Dunne (c) vs WALTER – NXT UK titula

Alen Butumović: Još jedan genijalan meč, ali što očekivati od ove dvojice? Ako ne znate tko je Walter, ovaj meč će vam reći mnogo toga o njemu. A ako znate tko je Pete Dunne, dobro znate tko je glavni u njegovim mečevima – upravo on. Upravo je on taj koji kontrolira psihologiju svojih mečeva i većinom vodi tempo istoga te manipulira svojim protivnicima. Ovdje je on pak bio u drugoj ulozi, a to je više u ulozi underdoga, dok se Walter postavio prilično nadmoćnim te sa svojim udarcima i chopovima većinu puta uspio savladati Dunnea i dovesti ga gotovo do same granice. Intenzivnost u potezima poput Lariata je bila prilično velika i oni neki udarci nogom, stompovi i ostalo su isto bili prebrutalni. Imam jednu malu zamjerku na meč, a to je da je Walter trebao bolje odraditi posao po pitanja sellanja prstiju jer Dunneu je to zapravo bilo glavno oružje i puno mu je puta odlučio unakaziti prste u nadi kako će mu chopovi oslabiti i kako će time dobiti prednost. No, Walter je i dalje pri kraju meča udarao chopove iste jačine kao i na početku. Ali vjerojatno su to namjerno napravili jer su htjeli prikazati Waltera što jačim moguće. Nije mala stvar pobijediti prvaka koji je držao titulu gotovo 700 dana. Nije to mala stvar. Tako da je ovo bio možda i najveći trenutak u Walterovoj karijeri i jedan od boljih Takeover trenutaka u zadnje vrijeme. Znali smo da će Dunneu uskoro doći kraj. Daleko od toga da je on loš prvak, po meni je jako dobar, ali trebala je doći neka promjena i evo je. Na najbolji mogući način. ****1/2

Edi Džindo: Walter je superzvijezda. Ne sjećam se kada je netko još od doba Andrea (a to su bila druga vremena) toliko jednostavan moveset iskorištavao toliko efektivno. Pete Dunne je već sada ikona britanskog wrestlinga, a ubrzo će biti i svjetskog jer prelazak u NXT ili pak na glavni roster mu je neminovan. Za mene najbolji period s bilo kojim pojasom u WWE-u u cijelom 21. stoljeću završio je pravi čovjek. Ne samo da se UK scena širi i na druge dijelove Europe te postaje mini “NXT Europa”, što je samim po sebi fenomenalno, već je to učinjeno u već sad jednom od najboljih mečeva godine (uz main-event..). Tko nije uspio razumjeti ovu psihologiju, treba se malo podučiti mečevima iz Progressa. Dunne i Walter držali su publiku zainteresiranom u svakom trenutku, najčešće poprilično jednostavnim potezima. Dunne je ganjao Walterove prste, a Walter je pokazao snagu da i kroz takvu bol može choppati kao luđak. Jednostavno, efektivno, ali i egzekutirano do savršenstva. Vjerujem da će nakon ovog spektakla obojici trebati barem tjedan dana da se oporave, jer se nisu štedjeli. Svaka čast! *****

Shayna Baszler (c) vs Bianca Belair vs Io Shirai vs Kairi Sane – NXT Women’s titula

Alen Butumović: Očekivano najgori meč na showu, iako je bio okej. Nemam puno što reći o njemu osim toga da ništa što se desilo nije bilo loše, ali ni straobalno. Malo me iznenadilo što je Shayna zadržala titulu, vidjet ćemo gdje to vodi. ***

Edi Džindo: U ovom meču me nije puno toga impresioniralo. Belair je, očekivano, bila atletična, a Baszler je, očekivano, bila ona krvnička oportunistička Baszler. Jedino što me baš držalo u meču je bilo prijateljstvo i rivalstvo Kairi Sane i Io Shirai. Taj feud će printati novac za NXT, a kad već nemate šta raditi s Asukom dovedite ju na “one-off” da s Triple Threatom malo osvježi feud. Eto vam love. Uglavnom, cure iz Japana su odradile fenomenalan posao i nikad nismo mogli biti sigurni što će napraviti, što se posljednjih godina malo izgubilo. ***1/2

Johny Gargano vs Adam Cole – 2/3 Falls meč za NXT titulu

Alen Butumović: Ja ću ići toliko daleko te ću dati ovom meču pet zvjezdica. Meni je to bio apsolutno genijalan meč. Četrdeset minuta srčane borbe Johnnyja Gargana i nastojanja Adama Colea da mu uništi potencijalni trenutak karijere za koji Gargano živi otkako je došao u NXT. Prigovori na ovaj meč su razni – slab početak, overbooking, previše kickouta, predug meč, premalo psihologije. No, nisu tu neke stvari bilo tek tako. Overbooking je bio tu s razlogom i kickouti su bili tu s još većim razlogom, tko prati Garganovu dvogodišnju priču u NXT-u znat će. Ovaj feud s Coleom temelji se na tome da Cole ima pomoć i nekoga tko mu čuva leđa i naravno da je ovaj overbooking samo logičan nastavak na tu priču, dok Gargano nema nikoga tko mu može pomoći jer je u zadnje vrijeme bio previše bipolaran ili dvoličan, odnosno nije znao hoće li biti dobrica koja će se boriti sam protiv svih ili će i on imati nekoga uz sebe tko će mu pomagati u borbama. Kroz njegovu dvogodišnju NXT avanturu ispalo je da mu puno bolje ide da bude svoj, što bi značilo onaj tko će se boriti sam za sebe i tko neće tražiti nikakve prečace ili pomoć od drugih kako bi došao da pobjede, a borit će se protiv koliko god ljudi treba – to smo upravo vidjeli u ovom meču i zato su ti kickouti silni bili tu, da pokažu da je on onaj stari Gargano koji ide u meč svojim najvećim oružjem – upornošću i koji se već dvije godine bori za jednu stvar koju su imali gotovo svi oko njega, jedino on nije imao, a to je NXT titula, a uz to i veliki Takeover moment. To je sve dobio u ovom meču. Nije mogao tek tako odustati ovdje nakon prvog ili drugog finishera jer predugo se bori za tu titulu da bi lako odustao.  A što se kickouta tiče, meni su oni bili genijalni, pogotovo nakon onog ref bumpa, takav kickout nisam dugo vidio u hrvanju, najiskrenije. Tako da je meni sve to činilo jednu izvrsno kompaktnu cjelinu od 40 minuta u kojoj smo vidjeli i emocije i storytelling i odličan wrestling i na kraju krajeva jedan izvanredan trenutak. Kao i ono što se dogodilo nakon meča gdje je Ciampa došao zagrliti Gargana jer su mu popustile emocije budući da je Gargano napokon uhvatio ono što hvata godinama. *****

Edi Džindo: Naravno, drugi snažni kandidat za meč godine. Priča od 40 minuta koja ni u jednom trenutku nije imala osjećaj da predugo ostaje u ringu konačno je kulminirala slavljem Gospodina Takeovera. Znamo svi da je u WWE-u nepisano pravilo da onaj koji uskoči kao zamjena u meč osvoji naslov, ali ovdje se to (hvala Hunter) nije dogodilo. Adam Cole je superzvijezda bez pojasa, gdje god se pojavi, a za Johnnya Gargana je ovo bio kraj jedne savršene priče i lagani zalazak u početak nove. Kickoutovi na kraju samog meča su nekima možda i bili nerealni, ali postoje neki trenuci u ovom biznisu kad je pobjeda babyfacea toliko željena i toliko isčekivana da se neki ludi kickoutovi mogu izvesti – i u ovom meču je to bio slučaj. Gargano je jednostavno bio čovjek koji ne odustaje, a komentatori koji su naglašavali kako je Johnny u proteklih godinu dana pobijedio na samo jednom Takeoveru su napravili odličan posao, kao i O’Reily, Fish i Strong koji su kao heel zaštitari svoje role isto odigrali do savršenstva. Cole je ovdje možda imao najbolje kickove svoje karijere, ali i najbolje ekspresije lica, dok su Garganove, naravno, bile neprocjenjive. Djedica Meltzer bi ovome zaista trebao dati pet zvjezdica, a Gargano nek’ brani titulu protiv Dunnea ako Cole baš bude morao na glavni roster. *****

Ukupni dojam:

Alen Butumović: Izvanredan Takeover koji je imao čak četiri meča koji su bili iznad četiri zvjezdice, a jednom sam čak dao i pet zvjezdica. Tako da se radi o apsolutno genijalnom showu kojem svako preporučam da pogleda. Ali to se dalo i očekivati, zar ne?

Edi Džindo: Dvoumim se između ovog i New Orleansa za najbolji Takeover svih vremena. Genijalan show za kojeg bi mogao bez problema staviti ruku u vatru da ga Wrestlemanija neće moći popratiti. Budimo realni, čim imaš Kurta Anglea protiv Barona Corbina na cardu već automatski imaš lošiji show od ovog. Svaka čast Trips, samo nastavi s ovako s Takeoverima!

About the Author

Alen Butumović
Dugogodišnji urednik ProHrvanja koji prati svašta pomalo, od Japana i WWE-a pa sve do određenih indy kompanija.

Be the first to comment on "NXT Takeover: New York recenzija"

Leave a comment

Your email address will not be published.


*


Social Media Auto Publish Powered By : XYZScripts.com