Bio je to 13. srpanj 2014. godine. Mario Götze je zabio gol u 113. minuti finala svjetskog nogometnog prvenstva, par minuta isto je bilo gotovo. Njemačka na krovu svijeta, slavlje s jedne strane, tuga s druge. Cijelo prvenstvo bilo je sjajno i na njegovom kraju ostala je tuga zbog završetka, no već tada smo znali kako će se cijeli cirkus ponoviti za četiri godine u Rusiji.

Tu sportsku prazninu nakon velikog događaja ne osjetim često, no ponovila se ove godine, prije tjedan dana kada je završila Ultima Lucha i okončala prvu Lucha Underground sezonu. Baš kao i Brazil 2014, sezona je bila sjajna, samo s jednom razlikom – čak niti tjedan dana kasnije ne znamo hoćemo li ugledati drugu sezonu. Osluškujemo svaku špekulaciju, glasinu, nagađanje nadajući se najboljem, no za sada ništa. Postoji realna šansa da je to kraj jednog od najboljih wrestling projekta u svijetu.

Baš kao i mnogi krimići, sve je počelo sporo. Upoznali smo likove, vidjeli pokoju borbu bez nekog velikog značaja, a onda, malo po malo, se krenulo u više brzine. Likovi su dobili dubinu, priče su postajale boje, borbe su bile sve zanimljivije, a u konačnici su stigli i pojasi.

No ono što je odskakalo od svega što smo do sada gledali bila je produkcija. Bilo je u njoj svega, od sapunastih segmenata, preko razgovora koje bi se posramio B razredni film sa Stevenom Segalom, pa sve do odavanja počasti radu Tarantina i Rodrigeza, što ne čudi kada ovaj potonji ima svoje prezime ime u produkcijskom timu. Miš maš svega toga na papiru ne bi smio funkcionirati, ali je s vrlo zanimljivim pričama. Čak kada priče nisu bile odmah jasne, bez imalo razmišljanja smo znali kako će nešto od toga biti, kako se neće na to zaboraviti i praviti se kako se nije dogodilo. I to ne da je funkcionirao, kao ovisnici o kokainu vraćali smo se novim epizodama kako bi dobili novi šut.

Postojala je bojazan i od ‘još jedna organizacija koja ima bivše WWE hrvače’, srećom to se nikada nije manifestirao. Dokaz toga bio je dolazak Alberta El Patrona, svi su se pitali što će bivša WWE zvijezda napraviti i kako će se prilagoditi. Nije imao priliku razmišljati o tome, pojavio se El Texano i prebio ga, tada nisam znao tko je on, nisam znao da je on velika AAA zvijezda. Baš kao što nisam poznavao niti ostale Lucha borce. To nikada nije bio problem, pričali su priče, dobivali su svoje uloge, rasli i padali. Jednako zanimljivo bilo je korištenje žena, točnije to što su ih tretirali ravnopravnima u odnosu na njihove muške kolege. Dodajte na to kako se Lucha nije libila staviti pojase na za hrvanje prilično mlade talente – Prince Puma ima 26, a Fenix 24 godine. Spoj mladosti i iskustva bio je fantastičan.

Nije važno samo ono u ringu, važno je i ono oko ringa. Menadžeri kao Konnan i Catrina sjajno su odradili svoj posao, a neki će reći kako dobri komentatori mogu dodatno pomoći meč. Matt Striker i Vampiro pokazali su se kao sjajna kombinacija. Bili su zabavni, možda zato što su se i oni dobro zabavljali radeći ovaj posao. Sjajna kombinacija profesionalnosti i podzemnog stila kakvu Lucha Underground hram traži. Svi oni dali su svoj doprinos, ali…

… oni nisu Dario Cueto. Zalizani Meksikanac đavoljeg osmjeha u odijelu koji govori spanglishem bio je srce i duša prve sezone. On je šef koji svako malo pokazuje kako treba komandirati, ali isto tako pokazuje da nije nedodirljiv poput svete krave, pogotovo kraj nadnaravnih sila. On je čista zloba poslovnog svijeta, uopće ne mora imati ništa protiv vas kako bi vam zagorčao život, sve u cilju promocije vlastite kompanije. A zagorčat će vam ga pošto voli nasilje, neki su platili životom. Njegove unikatne prilike zaista jesu unikatne i daju dodatnu dimenziju svemu što se događa.

Pohvale idu i publici. Koliko je zanimljivije gledati meč u kojem i publika sudjeluje non-stop navijanjem, a ne da razmišlja o tome kako će na Instagram staviti selfi kako bi svojim ljubomornim prijateljima pokazao kako je u dvorani nekog wrestling događaja (ne moram spomenuti na što mislim, mislim kako je prilično jasno). Super ih će čuti preko malih ekrana, naježim se od same pomisli da sam tamo zajedno s njima.

Lucha Underground uspjeh nije bio slučajan. Plod je rada i zrelog pristupa za kojem wrestling zajednice uvijek žude. Rezultat toga su sjajni mečevi i nezaboravni momenti. Kada bih išao secirati cijelu sezonu, sekundu po sekundu, vjerojatno bih našao mnogo grešaka, no to ne želim raditi. Lucha Underground nije savršen zato što ne treba biti. On ima svojih grešaka i one ga čine ljudskim, a mislim da je to ono za čime smo žudjeli – nečime što ne izgleda plastično poput proizvoda plastičnih kirurga. Ako ne bude više sezona, ostat će tuga, ako ih bude, mislim da je citat iz legendarnog filma sasvim prigodan.

Mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva.