Komentatorski stol – 200

I tako, malo po malo, dosegnuli smo tih čarobnih 200. Zvuči nestvarno. I pomalo je, pošto kada pogledate nismo znali koliko ćemo redoviti biti, a ipak, iz tjedna u tjedan komentatorski stol je išao dalje. Skoro 4 godine kasnije došli smo do okrugle brojke. 200. Zvuči jako dobro, no tu ne planiramo stati, ili se barem tome nedamo. Stoga, danas malo drugačije izdanje nego inače.

Koliko se promijenio vaš pogled na wrestling od kada ste krenuli pisati za ProHrvanje, a koliko od dana kada ste krenuli pratiti wrestling?

Alen Butumović: Od dana kad sam počeo pratiti wrestling okrenuo se za nekih 960 stupnjeva, sve se apsolutno promijenilo i to je normalna stvar da se sa iskustvom i gledanjem šire vidici i otkrivaju se nove stvari. A upravo je rad na ProHrvanju tome uvelike pridonio jer biti dio ovakve ekipe i na portalu i na našem forumu ne može donijeti ništa loše.

Vedran Karlić: Ovo je pitanje na kojeg nemam konkretan odgovor. Nisam baš dugo gledao wrestling prije nego sam otvorio ovaj portal. Tako da sam kroz ProHrvanje i ja rastao, tako se moj ukus brusio. Ne mogu kazati da me je definirao, pošto se i dalje mogu dogoditi stvari koje će biti sulude, a mene će izuti iz cipela.

Kristijan B: Zapravo jako puno. Prije foruma i portala samo samo znao za WWE kao i većina, međutim sada znam da je sve osim WWE-a zapravo profesionalno hrvanje.

Što je po vama glavni razlog zašto wrestling nije popularan na ovim prostorima i postoji li nešto što bi se u kratkom roku moglo napraviti da stvari budu drugačije?

Alen Butumović: U kratkom roku ne jer to je takav mentalni sklop da se kod nas ne prihvaća nešto što nije baš uobičajeno i onda to ne prolazi. Najveći problem je taj što svi ti ljudi koji imaju takav stav vjerojatno su pogledali WWE na OBN-u prije ili na RTL-u i naišli su na neku groznu epizodu Rawa i normalno da će im to ostati u sjećanju kao nešto loše. To je taj glavni problem, prezentacija wrestlinga na ovim prostorima koja je, budimo realno, gotovo nepostojana jer mainstream mediji o tome ne pišu, a ako pišu da je onda ono žutilo koje naravno odbija sve ljude da možda i istraže ovaj sport.

Vedran Karlić: Zato što postoji razmišljanje kako je to sve fejk. Realnost je da je dobar dio toga je, ali se zaboravlja kako to nije glavni aspekt toga. Kako je glavni aspekt ispričati priču. Oni se ne moraju mrziti da bih ja imao priču u kojoj se oni mrze. Pogledajte kako to filmovi rade, ili kako UFC to radi gdje mnogi i dalje misle kako je sve ono na vaganjima istinito i iskreno. No na žalost nema nikoga tko bi pomogao ljudima proširiti vidike. Mi smo puno premali da bi išli protiv vjetrenjača. Televizije koje su prenosile wrestling to nisu napravile na najbolji način, tako da je percepcija kod mnogih ostala ista, ili još gora. A ne pomaže što nemamo niti jednog čovjeka s ovih prostora koji je veliko ime da bi se uz njega ljudi zainteresirali. Dok ljudi budu spremniji otvoriti svoje umove (što na ovim prostorima nisu baš spremni) i sagledati svojim očima, onda postoji šanse da pomakom. Do tada, sizifov posao.

Kristijan B: Ima dosta razloga, a svi vežu jedan drugoga. Ljudi na ovim prostorima imaju puno većih briga od bilo kakvog sporta. U Hrvatskoj više ni nogomet nije popularan. Prvu Hrvatsku nogometnu ligu u prosjeku prati 2200 ljudi na tribinama. Neki će reći kako Hrvatska liga nije zanimljiva, ali isto tako nije ni WWE, a opet će ljudi više pružati priliku onome što znaju i onime čime su upoznati, nego onime s čim nisu.

200 brojeva je tu. Ima li u vama kakvih osjećaja po pitanju toga? Što vam je uopće najdraži wrestling trenutak kao urednik prohrvanja?

Alen Butumović: Ovo koji mi je najdraži trenutak mi je sada stvarno teško odgovoriti jer se u ovom trenutku ne mogu sjetiti ničega, ali osvrnut ću se na ovih 200 brojeva koje smo odradili jer to je već sada 200 tjedana za redom da se ova kolumna izbacuje i to nije nimalo lak posao. Nekad se nema inspiracije, nekad se nema tema, nekad ti se ne da pisati jer si umoran, ali znaš da moraš to odraditi jer ipak je ovo već sada uzelo toliko maha i nije bilo kakva kolumna.

Vedran Karlić: Ponosan na 200. Ali ne na sebe, nego na sve one oko sebe, koji iz tjedna u tjedan pišu ovu kolumnu. Kada usprkos tome što je imamo čak i kada se ništa u industriji ne događa, kada su nam pitanja kao da smo ih na brzinu smislili (kada često i jesmo). Najdraži trenutak? Mislim da nemam, ali možda u retrospektivi bude to što smo pokrivali All in. Zato što nemaš često priliku uloviti kreaciju nečega novoga.

Kristijan B: Ja sam izuzetno zahvalan što mogu pisati o nečemu što volim, i jako mi je drago što smo došli do ove brojke. Iako sam ja zadnji došao, i nisam napisao baš puno članaka, ali mogu reći da su mi intervjui s Flip Gordonom i Sexy Star najdraži trenutci moga uredničkoga angažmana.

Koliko je wrestling važna stvar u vašem životu?

Alen Butumović: Pa iskreno, sada sam u nekoj fazi čiste stagnacije, dosta manje wrestlinga pratim nego prošlih godina i ne trudim se popratiti sve što mogu. Tako mi je već nekoliko mjeseci. Istina, imam više obaveza i ne stignem, ali čak i kad imamo slobodnog vremena jednostavno mi se ne da upaliti neki show i gledati. To je vjerojatno normalna stvar koja se zove zasićenje. A to može proći sutra, za mjesec dana, dva mjeseca ili možda nikad.

Vedran Karlić: Realno nije baš toliko puno. Volim o njemu govoriti i raspravljati, premda mi nije nadraža stvar o kojoj to volim raditi, pošto kao osoba imam puno interesa. Nisam jedan od onih koji razmišlja o tome kako otići na WM te da mi je to životni cilj – nije.

Kristijan B: Pa trenutno i nije baš. U prvom tjednu 2019. godine pogledao sam četiri showa. U zadnjih 3 mjeseca sam pogledao po tri epizode RAW-a i SmackDown Live-a, i to u skraćenim verzijama od po 20 minuta. Tako da sada i nisam toliko ovisan o tome koliko sam prije bio.

Be the first to comment on "Komentatorski stol – 200"

Leave a comment

Your email address will not be published.


*