Ušli smo u 2018. godinu, no prije nego arhiviramo prošlu, treba se prisjetiti svega dobroga i lošega što nam je ta godina donijela u wrestlingu. Bilo je malo more tema o kojima bi se moglo pričati, ja ću se dotaknuti samo nekih od njih, za puno više skoknite na naš forum, kažite nam svoje mišljenje, te pročitajte razmišljanja svih naših članova.

Double O Seven

Svi već znamo kako nam jedna od glavnih stvari u godini dolazi već početkom godine. 4.1. Wrestle Kingdom, a godina koja završava brojem sedam spojila je dva O – Okada vs Omega obilježili su kompletnu godinu. Njihov prvi meč stvorio je zvijezdu od Omege (premda je izgubio, Okada je odavno zvijezda), a drugi meč, pola godine kasnije, po mom skromnom mišljenju, bio je još bolji. I dok će se lomiti koplja koji je od ta dva meča bolji, glavna činjenica je da nije važno. Dobili smo dva vrhunska meča, instant klasici u kojima će se uživati još godinama. A dobili smo i ponajbolji program, ne samo godine, nego i kompletnog desetljeća. Teško je kazati nešto o tim mečevima što nije rečeno, pogotovo o prva dva, dok treći, na Climaxu, nije bio toliko fokusiran, svi nekako očekuju kako će se ponovo sresti u ‘pravom trećem meču’ na jednoj od najvećih pozornica.

Taj meč ima još jedno veliko značenje – NJPW dobio je konkretnu priliku krenuti na zapad. I dok je i prije bilo interesa, napokon se skupila kritična masa, a kompanija je napravila i konkretan potez događajem u Americi. Možemo samo nagađati što to znači dugoročno, no u trenutnom planu postaje jasno koja je kompanija no2 u svijetu (sorry TNA), pokazuje se kako nije više potrebno biti u WWEu kako bi se wrestlingom osiguralo za život, a osim toga, mnogi su dobili priliku vidjeti kako postoji kompanija gdje DQ završetak nije vrhunac bookinga. Kompaniju gdje pobjede i porazi, kao i titule, itekako znače.

The Wrestler

Skriptirano, lažno, fejk, koreografirano. Nazovite wrestling kojim god riječima želite, ali nikada nemojte zaboraviti kako je on itekako opasan. Katsuyori Shibata je osoba o kojoj svakako moramo pričati. Njegova ‘prava prilika’ ujedno je bila i kraj njegove karijere. Meč s Okadom za glavni NJPW pojas, ujedno i jedan od najboljih mečeva godine, pokazala je koliko jedan potez može biti koban. Udarac glavom nije okončao karijeru, učinile su to godine zadavanja i primanja udaraca, taj jedan je bio samo kap koja je prelila čašu. I ako danas pogledate meč, vidjet ćete čovjeka koji izlazi iz ringa kojem na očigled odumire desna strana tijela. No malo tko je to vidio onog dana kada se meč dogodio. Hoće li se vratiti u ring? Vrlo vjerojatno ne, preopasno je, nitko ne želi gledati kako čovjek umire, ili samo postaje invalid u ringu. No nismo znali kako želimo vidjeti njegov povratak, sve dok na finalu Climax G1 turnira nije zasvirala njegova glazba. Sveopće oduševljenje publike postalo je jedan od najemotivnijih trenutaka godine, gdje je na očigled svih pokazao koliko mu je teško. Emocije su važan dio wrestlinga, a nema bolje od toga kada su prave. Ovdje su bile. To što više neće biti Shibate će nam teško pasti, ali trebamo mu zahvaliti na svemu sjajnome što je napravio za našu zabavu.

Povratak nostalgije

Večer prije Wrestlemanije odradili su vraški dobar meč u RoHu. Dan kasnije se na sveopće iznenađenje (zapravo ne, svi su znali da dolaze) došli u WWE. Braća Hardy odmah su osvojili tag tim titulu. I tu je bio početak kraja. Imali su sasvim solidne programe u ostatku 2017. godine, ali ništa od toga nije bilo na razini Broken gimmicka, najbolje stvari 2016. godine. Intelektualna prava, potezanja oko istih, kompanija koja zapravo ne shvaća zašto su bili popularni. Kako je vrijeme prolazilo tako su sve mane braće dolazile do izražaja, godine i prolasci kroz sve te silne stolove se itekako vide. Igrali su na kartu nostalgije, i što dulje su igrali to više je ta magija nestajala. Sve do pred kraj godine kada je su odlučili krenuti Woken pričom. Postoje neke naznake da to može biti dobro, ali ja sam u jedno potpuno siguran. To nije niti će ikada biti dobro kao Broken priča koju smo imali čast gledati. I koliko god je nekima drago što su se vratili u WWE, meni nije. Izgubili smo jako puno njihovim odlaskom s indy scene, no jasno mi je. Novac je neosporno bolji.

 

 

Grandest stage of them all

Wrestlemania. Centralni događaj godine. Najgledaniji wrestling događaj… ne nabrajaju mi se ostali PR nazivi koji se koriste za taj događaj. No gledano u retrospektivi, događaj je bio srednja žalost, što otprilike opisuje i čitavu godinu koju je WWE imao. Bilo je predugačko, trajalo je satima i nikako da završi. Baš kao što manje-više sve u kompaniji traje. Bilo je dobrih stvari, ali su se utopili u količini nepotrebnog. Podsjeća li vas to na RAW? Onaj show za kojeg godinama govorima kako bi trebalo skratiti za sat vremena, te filtrirati loše. Show na kojem smo dobili prosidbu, za sve one koje vole Total Divas / Bellas, dobili smo par solidnih mečeva, ali niti jedan koji upada čak ni u top 5 kompanije unutar te godine, dobili smo hrpu part-tajmera, a dugoročno, jedino vrijedno spomena je Undertakerov sjajan oproštaj, nakon meča kojeg je jedva odradio. I zbilja se nadam kako je to njegovo oproštaj, pošto bi svaki budući meč uništio i ono malog posebnog što je ova WM imala.

Takeover

Jedina konstantno svijetla točka koju je WWE imao je Takeover. To jest u množini. Svaki puta kada smo pomislili kako ne mogu napraviti ništa novo sa čime će nas iznenaditi oni podignu ulog. Dobri mečevi za titule, dobri mečevi koji nisu za titule, dobri ženski mečevi i stipulacije koje imaju smisla. Hell in a Cell samo zato što se PPV tako zove? Zaboravite na to nakon War Games meča koji je bio vrhunski i zabavan. Mjesto gdje pobjede i porazi nešto znači, gdje sve ima neki smisao i vodi ka točno određenom cilju. Uz veliku štetu što skoro svatko kada dođe na main roster postane rupa. Nadam se kako će WWE napraviti nešto po tom pitanju, zato što ako svaki puta kada netko tko nam se na NXTu svidi i ne uspije na main rosteru imamo jedan razlog manje za pratiti NXT.

Cody club

Kladiti se na sebe. Nakon što je napustio WWE, Cody, nekada Rhodes, napravio je odličnu karijeru. Složit ću se sa onima koji kažu kako nije imao dobar meč i kako nije oduševio. Ali isto tako ću kazati kako je postao pojava, kako ima nešto u njemu. I to je pokazatelj novog trenda u wrestlingu, tamo gdje ljudi više nisu ovisni o WWEu kako bi zarađivali. Mogu napustiti kompaniju i odlično zarađivati. Cody zarađuje nekoliko puta više nego prije, a on je još ništa spram toga što rade Young Bucksi. I to je ono što nam treba, činjenica kako postoji više mjesta gdje će ljudi osigurati pristojan život svojim radom. A ne monopol, koji nikako nije dobar, niti za ljude, niti za gledatelje. Upravo je indy scena tamo gdje se stvaraju nove zvijezde, a gdje iz godine u godinu ima sve više dobrih mečeva.

Zalog za budućnost

Za kraj pregleda godine sam ostavio Chris Jericha. Da mi je početkom 2017. godine netko kazao kako će se Chris vratiti u Japan te imati meč u NJPWu, rekao bih mu da uplati na lotu pošto je vraški dobar optimist. No, eto nas, u 2018. godini uz spoznaju kako će za svega par dana Jericho i Omega imati meč. I to jedan od najočekivanijih mečeva godine. Od pojavljivanja na ekranu kojeg nitko nije očekivao, pa do još luđeg napada u dvorani. Jasan pokazatelj kako uz sve vijesti, glasine, racionalno zaključivanje i sve ostalo, postoje stvari koje nas mogu iznenaditi, kako su negdje iza ugla i samo čekaju da se dogode. I tada shvatite zašto i koliko volite wrestling.