Sinoć sam krenuo gledati SmackDown uživo i popratio sam svega prvih 15-ak minuta. Otišao sam spavati nakon tog. Toliko me razljutilo ono što se dogodilo na početku, a to je način na koji je Vince iskoristio svoj aktualni skandal kao PR i izašao samo kako bi poželio dobrodošlicu. A najava je bila nešto sasvim deseto. Mora se priznati, prvoklasan PR u vakuumu, ali i da oprostite šupački potez da se dobije šaka gledatelja koja će pogledati te tri minute i onda s još većim guštom zgasiti TV jer su prevareni. Tko ovo ne vidi kao nešto apsolutno glupo na svim mogućim razinama, ne vidi dobro.

No, to nije tema ovog članka. Ali odlučio sam to spomenuti jer sam mislio kako se jednostavno ne može desiti nešto što bi moglo to nadvisiti po pitanju razočarenja, gorčine i ljutnje. I onda sam se probudio jutros i vidio kako se Lesnar vratio na SmackDown i izazvao Romana Reignsa za titulu na SummerSlamu u Last Man Standing meču. Zaista, može li gore od te najave? Može li gore od još jednog meča u nizu u tom rivalstvu koje nam je gurano kao valjda najveće rivalstvo u pro wrestlingu moderne ere, a veći flop od toga nije mogao ispasti. Zaista, postoji li netko tko se može uopće uzbuditi i 1% na najavu tog meča?

Malo statistike

Prema Cagematchu, Roman Reigns i Brock Lesnar od svog prvog meča na WrestleManiji 2015. godine imali osam međusobnih mečeva. Pet od tih su singles mečevi i to su ujedno i posljednjih pet njihovih mečeva koji su se desili u zadnje četiri godine. Iako možemo tehnički ubrojati i prvo njihov meč kao singles borbu budući da je meč inicijalno krenuo kao takav, ali se na samom kraju pretvorio u triple threat kada je Rollins došao. Ostatak mečeva bili su ili 3-way ili 4-way mečevi s ostalim učesnicima.

Tehnički gledano, nije to toliko puno mečeva u tolikom periodu. Nije malo, ali nije ni nešto pretjerano puno. No, mislim da je sigurno za reći da je samo njihov prvi singles meč, i to taj gdje se Rollins umiješao (možda je i zbog toga meč ostao tako upečatljiv), bio jedini dostojan main eventa PPV-a, a kamoli main eventa WrestleManije. A imali su do sada tri main eventa na najvećem wrestling showu godine. Koliko se rivalstava može pohvaliti time? Rock i Austin, ali to je to što mi pada na pamet. Ali Rock i Austin su barem to opravdali spektaklima i bili su izvrsno građeni. Ovi nisu.

Tijek rivalstva

Prvi dio rivalstva se čak i činio solidnim. Iako je to bio onaj period za Romana Reignsa gdje su ga gurali usprkos protivljenju publike i gdje je završio u main eventu protiv Brocka Lesnara uz veliko negodovanje. Zato su i ubacili Rollinsa u miks i stavili na njega titulu jer bi inače bio totalni kolaps, kakav je bio kada je Reigns osvojio Rumble par mjeseci prije toga. I taj dio rivalstva ove dvojice je ostao u ne tako groznom sjećanju jer nisu forsirali njihov feud koliko jednostavno Reignsa. I onda su morali razvodnjavati njihove mečeve s drugim ljudima kao što su Dean Ambrose, Samoa Joe i Braun Strowman.

No, kada su 2018. godine odlučili obnoviti rivalstvo, desio se apsolutno kolaps. Imali su taj meč u main eventu WrestleManije 34 koji je bio grozan po svim parametrima. To je već bilo lagano vrijeme kada su ovi Lesnarovi mečevi gdje reda finisher za finisherom i suplex za suplexom krenuli gubiti svoju magiju te su postali apsolutno negledljivi. Samo što mislim da nitko tad nije bio svjestan jer smo mislili da je to samo tako meč nespretno odrađen, nije ispunio očekivanja, idući puta će biti bolje. Ali nismo ni slutili da će se od tada pa nadalje svaki Lesnarov meč pretvoriti u apsolutno isti shitfest sa istom strukturom i istim tokom i da nijedan neće trajati više od 12-13 minuta. I nismo slutili da ćemo još takvih vidjeti nekoliko s Reignsom.

A vidjeli smo jedan već 20 dana kasnije na Greatest Royal Rumbleu u Saudijskoj Arabiji. Saudijski PPV-ovi su članak za sebe, o njihovoj (ne)kvaliteti ne treba uopće trošiti riječi, svi znate već o čemu je riječ. Tako smo i ovdje dobili u smiješan 9-minutni steel cage meč koji je kao trebao biti oličenje njihovog brutalnog rivalstva, a zapravo je bio smećarski meč s još gorim završetkom gdje su morali na nelogične načine opravdavati kako je Brock Lesnar pobijedio.

Sljedeći meč na repertoaru – SummerSlam 2018. Bijedni meč od samo šest minuta u main eventu drugog najvećeg wrestling showa kompanije. Showa gdje se nekad točno znalo što je main event i što zaslužuje biti main event i gdje su mečevi najčešće dostavljali. Ovdje, dobili smo 6-minutnu sprdnju gdje se upleo i Strowman kako bi uveo neku dinamiku u meč koji smo već pogledali i nemamo volje opet gledati. Tu je Reigns osvojio titulu, očito ne čisto, ali je osvojio.

Tu kreće opet pauza s rivalstvom. Prošlo je neko vrijeme, tu je došao i covid početkom 2020., što je donijelo neke promjene za sve, pa tako i za Reignsa. Reigns je postao heel nakon toliko WWE-ovih pokušaja da se on etablira kao top face u kompanije. I ovo im je uspjelo. Uspjeli su od njega napraviti superstara, top zvijezdu kompanije, na potpuno obrnut način od onoga kako su htjeli, ali samo tim potezom su uspjeli u par mjeseci napraviti nešto što nisu uspjeli u pet godina prije toga.

Novo poglavlje

Reigns je ubrzo osvojio Universal titulu i krenuo je reign koji traje i dan danas. I u većini dijelova bio je odličan. Reigns je savršeno odrađivao svoj Tribal Chief gimmick, doživio je procvat na mikrofonu, u ringu je bio sve agresivniji i redao je izvrsne mečeve. Ključan dio svega toga je bio Paul Heyman, inače Lesnarov advokat. Netko tko se prije par godina svim silama borio protiv Reignsa na strani Lesnara, sada je postao Reignsov savjetnik. No, bez da je napustio Lesnara. Lesnara nije bilo i zato je Heyman privremeno pronašao nekoga drugoga koga će voditi. I to je bilo sjajno. Tu su došli Usosi, osnovao se Bloodline.

Bilo je neminovno upravo zbog Heymana kako će se nešto između Lesnara i Reignsa morati nešto dogoditi u budućnosti. I iako nakon katastrofalnih mečeva 2018. definitivno nisam htio gledati ponovno to rivalstvo, no sve okolnosti su me čak i zainteresirale. Stvari su bile drugačije. Reigns je heel i zapravo je zabavan, uvjerljiv i agresivan, sve to mu je prije toga falilo. S druge strane, imamo pitanje Heymana. Što će se dogoditi jednom kada dođe Lesnar? Kome će se Heyman prikloniti?

No, sve su uspjeli upropastiti. Lesnar se vratio, zanimljiviji nego ikad, uspio je naučiti pričati sam za sebe, ponašao se drugačije, vidjelo se da je krenuo uživati u povratničkom runu. Međutim, feud je iz nekog razloga propao. Bar za mene. Nisu uspjeli dovoljno dobro ispričati tu priču s Heymanom. Heyman je okrenuo leđa Lesnaru najprije, ali nisu nakon toga uspjeli napraviti dobar follow-up jer onda kada su trebali s nečim potegnuti, desilo bi se da Lesnara ili nekog nema na SmackDownu i sve se to razdvonilo.

Ali hajde, ima tu neke priče, možda će meč biti dobar. Odlučili su im dati meč na Crown Jewelu što u startu nije obećavalo. I desilo su upravo to da je i taj meč bio apsolutni fail na svim razinama. Nikakva kulminacija rivalstva, nikakva napetost, nego jedan obični, glupi, već viđen finisher fest. Kao već tisuću puta prije s Lesnarovim mečevima. To je zapravo i ključna točka propasti ovog rivalstva, Lesnarovi mečevi.

No, tu nije bio kraj. Morali su dobiti i meč koji je trebao biti vrhunac svega do tada ispričanog između njih. Lesnar je prije toga osvojio Royal Rumble na prilično bizaran način osramotivši čitav roster, ali o tome ćemo kasnije. Dobio je pravo meča za titulu na WrestleManiji. Ali je odlučio osvojiti WWE titulu prije toga pa napraviti od toga unification meč protiv Reignsa. WWE je to gradio kao najveći WrestleMania meč ikada. Bio je sve, samo nije bio to. WWE-ovi slogani inače nisu nešto za što se treba čvrsto uhvatiti jer će vas onda vrlo lako vjetar otpuhati. Tako i ovo. Gradili su taj meč kao nešto spektakularno, podredili su čitav roster njima dvojici svih nekoliko mjeseci prije toga. I onda se dogodio meč. I to je bilo to. Meč se dogodio, ja sam već sutra zaboravio što se dogodilo. Vidjeli smo jedan te isti njihov meč koji se dogodio pet puta prije toga. Ali to ih nije sprječavalo očito da naprave ponovno, nekome se to činilo kao dobra ideja. Ili valjda Lesnar nije sposoban više raditi mečeve drugačije od takvih. Najveći WrestleMania meč ikad pretvorio se u najveće WrestleMania razočarenje ikad. Ako je uopće bilo ikakvih očekivanja prije toga.

Reigns je ugrabio obje titule. Barem nešto pozitivno u cijeloj priči. Ali je onda iz vedra neba nestao. Nije branio titulu od WrestleManije sve do sinoć na SmackDown. Krasan follow-up za tako grandiozan meč kakvog su ga predstavili. Ali se barem činilo kako je s tim mečom završeno rivalstvo, bar na neko vrijeme, bar na opet nekih par godina.

Tko na koga nego Lesnar na Reignsa?

Međutim, što se dogodilo? WWE je toliko podredio čitav roster Reignsu i Lesnaru u zadnje vrijeme, Reignsu nešto čak i duže (iako je to u prvim mjesecima njegovog reigna bilo razumljivo), da oni jednostavno nemaju više nikoga na rosteru kredibilnog da izazove Reignsa. Trebao je možda biti Cody, no on se ozlijedio. Imali su planove za Ortona, no i on se ozlijedio. I to je praktički to. Nemaju više nikoga zvati ni staviti na Reignsa. Roster im se ispraznio, dok Vince plaća curice ljudi dobivaju otkaze, a i ona šačica što je ostala nema apsolutno nikakvog momentuma da budu kredibilni izazivači za Reignsa.

Koga onda zvati upomoć? Što mislite? Odgovor je Brock Lesnar. Rivalstvo za kojeg smo mislili da je gotovo, došlo je ponovno kao grom iz vedra neba. Rivalstvo koje nitko nije htio ponovno gledati, ponovno postaje aktualno. Jer WWE nema rješenja. Pregazili su čitav roster Lesnarom. Osvojio je MITB na skandalozan način prije par godina. Osvojio je Royal Rumble osramotivši sve hrvače koji su u tom trenutku bili u meču. Main eventao je PPV-e ispred svih, a mečevi su mu bili katastrofalni. Uzeo je WWE titulu Lashleyju, čovjeku koji može biti top face samo tako. Još hrpa toga čega se sada ne mogu ni sjetiti.

Unificirali su titule, a zapravo nitko ne zna je li to sada jedna titula ili su dvije titule, postoji li tu brand split ili ne postoji. Titule su postale nevidljive na showovima, a ne drži ih Lesnar nego Reigns, netko tko je do osvajanja tih titula bio redovan član rostera, a kada ih je osvojio, iz nekog razloga je istog trena uzeo Brock Lesnar tretman. U prijevodu, dobili smo isti efekt kao da je Lesnar osvojio titule.

I sada svi s nestrpljenjem čekamo SummerSlam i njihov Last Man Standing meč. Tko se tome veseli, svaka mu čast ako u čitavom ovom kaosu može pronaći išta zanimljivo. Ja ne mogu, a vjerujem ni većina. Uništili su ovim rivalstvom sve oko sebe. Uništili su druge hrvače, obezvrijedili titule, srozali su kvalitetu PPV-ova, srozali su gimmick Romana Reignsa koji je bio izvrstan do prije 8 mjeseci. Kako se zainteresirati uopće za išta od toga kad WWE ne može ništa napraviti kako treba?

Što dalje ide vrijeme, sve je gore. WWE je sve gori po kvaliteti, booking odluke su katastrofalne, a dobrih mečeva i rivalstava nema na vidiku. I to čak nije ni pretjerivanje, možda sam i umanjio svo smeće koje proizlazi iz njihovog produkta. Da opišem to slikovito – kontejner sa smećem je već dugo, dugo vremena pun, pretrpan, smeće se krenulo rasipati sa strane. A nema ljudi koji će to smeće pokupiti i isprazniti taj kontejner. Tužno, ali to je realnost.