Indija – obećana zemlja

Indija. Što ja uopće znam o toj zemlji? I dok u nekim drugim zemljama dalekog istoga znam puno više, Indija mi je prilično veliki misterij. Da, znam dosta općenitih, a ponešto i stereotipnih stvari – kako su velika država, tu ujedno druga najmnogoljudnija država svijeta. Kako su bili pod Britancima koji su dosta njenih bogatstava izvukli, o tome kako je kriket nacionalni sport broj jedan, te da su itekako jaki u hokeju na travi. O tome kako moj omiljeni začin curry potječe od tamo, kako imaju ogromnu željeznicu koja je najveći poslodavac na svijetu, kako je to koljevka šaha… I još ponešto tako zanimljivih informacija.

Isto tako znam da je Indija prilično siromašna zemlja. I to nije samo zato što sam gledao Milijunaša s ulice, nego i zbog mnogih drugih izvora. Ekonomski gledano, Indija ima BDP koji je u top 10, ali BDP po glavni stanovnika je ne svrstava niti u top 100. To je samo po sebi jedan odličan pokazatelj. Prosječna plaća isto nije bajna, u nekim dijelovima zemlje je minimalac takav da ljudi cijeli tjedan rade kako bi skupili nešto malo više od deset dolara. To je upravo cijena koju WWE traži za svoj Network. I dok je u bogatim zemljama to puno, u jednoj siromašnoj kao Indija to je skoro bogatstvo. Postotak toga od plaće je otprilike kao da tražite nekoliko stotina dolara od Amerikanaca.

Kao što i korisnici na redditu kažu – postoji siromašan sloj ljudi koji nema šanse da si priušti network, a kamo li da si naruči bilo kakvu majicu, ili neki drugi komad opreme. Oni koji žele pratiti odavno imaju načine na koji to rade, ilegalne, no besplatne. Te imaš bogate ljude kojima je važno uzeti majicu nekoga popularnog. I ne, mala je šansa da će to biti majica Jindera Mahala. Što isto ne treba čuditi, bogati i popularni se druže s bogatima i popularnima.

Ekspanzija u Indiju nije neočekivani potez, potpuno je realan i dugoročno će biti nešto od toga. Valjda. WWE Network je skupio u vrijeme WM 33 1,949 milijuna pretpatnika, od toga 1,661 milijun onih koji plaća. No to je za cijeli svijet, uzmimo sad brojku za Ameriku – 1,452 milijuna ukupno, 1,237 milijuna koji plaćaju. Uzmite sada te brojeke i stavite ih u kontekst RAWa i njegove gledanosti – kompanije nije uspjela nagovoriti niti pola ljudi koji gleda proizvod da uzmu Network. U Indiji, zbog odnosa cijene, taj postotak će biti znatno manji. Čak bih se usudio reći i jednoznamenkast zbog siromaštva zemlje.

Kako smo uopće došli do odluke da Indija bude iduće veliko ciljano tržište? Prema informacijama to je zbog toga što WWE ima veliki broj sljedbenika na socijalnim mrežama iz Indije. Što je istovremeno točno i lažno. Jedna velika točka u tome svemu je činjenica da je WWE velika kompanija koja želi imati prisutnost na socijalnim mrežama, a svi koji to žele kupuju sljedbenike. Svatko tko je to jednom radio na neko dulje vrijeme mogao je primijetiti kako u nekom trenutku, bez obzira koliko dobro postavio kriterije, kreće dobivati lažne sljedbenike. Ja sam to radio za 227gaming na facebook i pred kraj sam počeo dobivati jako puno Indijaca i Vijetnamaca. I ne samo da su pratili moju stranicu nego su s vremena na vrijeme ostavljali lajkove na objave koje sam ostavljao, bez da su znali zucnuti i riječi hrvatskog.

Dok ima onih koji su spremni kupiti, ima i onih koji su spremni prodati i zaraditi nešto usput. Koliko je teško nagovoriti nekoga siromašnoga da za sumu koja se njemu čini kao bogatstvo krene pratiti sve stranice koje mu ovaj kaže? Bez imalo problema. Dajte meni dovoljnu sumu te će to pretvoriti u svoju profesiju. Možda je stereotip, možda i šala, no znate kada u filmovima netko zove službu podrške i javi mu se neki Indijac? To je realnost. Njih plaća malo iz svoje perspektive, a njegovo malo je njemu puno. To je dio razloga zašto ima jako puno sljedbenika na socijalnim mrežama iz Indije. No poredbe radi, nema ih svuda. WWE twitter ima ih preko 9 milijuna, dok WWE India ima 270 tisuća. I ne, to nije novi account, otvoren je još 2009. godine. Nije niti da je Jinder Mahal nešto turbo popularan u Indiji, on ima svega 211 tisuća sljedbenika na svom twitteru. Postotkom je to prilično malo kako bi se opravdao push kojeg je Jinder dobio.

Jinder u cijeloj priči nije problem. On je samo momak koji se trudi raditi što je bolje moguće svoj posao. Nije zabio nikome nož u leđa, niti je gazio preko leševa da bi došao tuda gdje je. No to što on predstavlja postaje problem – predstavlja novo tržište za koje će se sve napraviti kako bi ga se zadovoljilo, uz jako upitno da li je Indija zbilja sretna time što je on osvojio, te da će se kvaliteta srozati samo zbog toga, što će u konačnici donijeti pad u drugim regijama. Može li jedna siromašna Indija nadoknaditi padove gledanosti u Americi? Možda da, no sigurno ne odmah sada odmah. Možda za par godina, samo je pitanje hoće li tada biti prekasno. Backlash nije uspio rasprodati arenu do kraja, a podatci kažu kako je prodaja stala onog trena kada su ljudi shvatili kako će glavni meč večeri biti Jinder protiv Ortona.

Podignite kvalitetu, postepeno gradite ljude, a ne da čovjek koji je gubio od Gronkowskog (koji nije ni hrvač) odjednom dobiva meč za titulu. Te prilično neobjašnjivo, nakon svih silnih poraza po prvi puta u karijeri dođe do dvije uzastopne pobjede – na AJ Stylesom i Ortonom. Žao mi je, no pobjede i porazi su važni. I baš kao što Vince Lombardi kaže: ‘Ako pobjede nisu sve, zašto uopće bilježe rezultat?’

About the Author

Vedran Karlić
Glavni urednik, ljubitelj video igri, sporta i matematike.

Be the first to comment on "Indija – obećana zemlja"

Leave a comment

Your email address will not be published.


*


Social Media Auto Publish Powered By : XYZScripts.com