Rijetko se na Rawu dogode stvari koje su upečatljive, o kojima se priča. Na ovom su se dogodile dvije, doduše ona prva je bila na žalost svih onih koji istinski vole hrvanje, dok je ova druga bila apsolutni vrh po pitanju bookinga, reakcije, značenja i težine. A kako bih objasnio zašto je to tako moram prijeći preko ove prve jer je imala ogromnu ulogu.

Roman Reigns. Neću puno duljiti u ovom članku o njemu, kolega Emir je sve objasnio u svojem sjajnom članku kojeg je sinoć napisao, iako se ovom prilikom moram osvrnuti na njegovu situaciju. Jako je teško to sve skupa. Teško za njega, teško za obitelj i prijatelje njegove, a vrlo vjerojatno i za sve nas koji razumiju težinu, napor i razinu posvećenosti ovom poslu koje jedan hrvač mora imati i uložiti da bi bio netko i nešto. Roman je jedan dobar čovjek, a ponajprije moraš biti to da bi negdje uspio. U svim granama umjetnosti je to tako. Možeš biti odličan slikar ili glazbenik, ali ako si loš čovjek nitko te neće htjeti kraj sebe. Možeš biti 7 puta AJ Styles po sposobnostima u ringu, ali ako si po humanosti nalik Albertu Del Riu, nećeš nigdje uspjeti. Roman je uspio jer je radišan. Usprkos negativnim reakcijama koje je dobivao od publike, on je svjesno ulagao napor i zaslužio svoju poziciju u kojoj je bio u hijerarhiji WWE-a.

I vidjeti kako ga odjednom ovakva teška bolest sputava takvog mladog da nastavi svoju karijeru, da mu se stvori upitnik iznad glave hoće li se ikada više vratiti u ring ili ne daj Bože nešto još teže i još gore što ni ne želim izgovoriti i pomisliti jer odbijam vjerovati da će se to dogoditi, to je stvarno poražavajuće. I zato je ovo bio duboko emocionalan trenutak. Čak i za one dežurne Roman Reigns hejtere, i oni su shvatili ozbiljnost ove situacije i poželjeli Romanu brz oporavak i povratak među užad. I to je ispravna odluka. Ne moraš voljeti Romana, ali bilo što u ovom trenutku osim želje da Reigns ozdravi je apsurdno i neprihvatljivo. Ovaj segment i ova objava je jednostavno bio šok za sve nas koji gledamo pred malim ekranima, a kamoli za njegove bližnje, prijatelje i rođake.

I zato sam mislio, nema šanse da se nešto dogodi što će zasjeniti ovaj trenutak. U epizodi kada je Daniel Bryan najavio umirovljenje ništa nije zasjenilo njegov trenutak. To je bio njegov show, obilježen njegovim emocionalnim govorom i svime što je segment nosio. No, ovdje je bilo nešto drugačije. Zapravo vrlo, vrlo drugačije.

Najavljeno je kako će se u main eventu Rollins i Ambrose boriti za titule protiv prvaka McIntyrea i Zigglera. Ni u ludilu nisam očekivao ni promjenu prvaka, a kamoli nešto puno više od toga. Nisam očekivao da će Rollins i Ambrose, istinski dotučeni objavom Romana Reignsa biti uopće u stanju odraditi ovaj meč kako treba, funkcionirati kao jedna cjelina i pružiti bilo kakav otpor svojom protivnicima. Ali ne samo da su to napravili nego su i osvojili titule. Uz pomoć Brauna Strowmana, ali pobijedili su. I osvojili su titule! Već je to samo po sebi bilo wow! Po meni totalno neočekivan trenutak u kojem su Rollins i Ambrose dopustili da im Roman Reigns i njegova bolest budu gorivo za uspjeh, za svojevrsnu osvetu i da se bore zbog Romana i za Romana. Već je to samo po sebi bio jedan odličan trenutak. Ali tu nismo stali.

Dogodilo se nešto što ja ne bih ni u snu očekivao u ovoj epizodi, u ovoj noći u kojoj je Roman kazao kako boluje od leukemije, dogodio se heel turn Deana Ambrosea. Napad na Setha Rollinsa. Nevjerojatno. Nevjerojatno, ali u pozitivnom smislu zaista fantastično, pogotovo u smislu tempiranja. A sada ću vam reći zašto. Otkako se Ambrose vratio prije dva mjeseca, uvelike se pričalo o njegovu heel turnu i kako bi se to svakog časa moglo desiti. A u zadnjih par tjedana se WWE pobrinuo da tu obznani, krenuli su često teasati taj njegov heel turn. I hajmo reći kako se ovo s Romanom nije dogodilo, ali da se heel turn nije dogodio. Bilo bi glupo, očekivano, predvidljivo, čak i malo izlizano i definitivno nepamtljivo. Jer mi smo htjeli heel turn ili odmah ili nikad. Ili odmah lupite tamo gdje najviše boli ili nemojte nikako. Oni su odlučili šetati uokolo, malo to teasati, dati nam do znanja da će se to dogoditi.

I kada sam vidio to rade, bio sam silno razočaran jer to nije dobar booking. U takvim situacijama nemaš što čekati, sve ti je servirano i samo trebaš potegnuti. Oni nisu to napravili puna dva mjeseca. I mislio sam si, nema šanse da ovaj heel turn, kako god da se dogodi, kad god da se dogodi, bude dobar i nepredvidljiv. Ali bio je. Kako to? Jednostavno je. Ne želim ni na koji način ovdje ispasti grub prema Reignsu, ali njegova situacija je pomogla tome, uvelike i isključivo to. Jer svima su misle letjele na taj segment na početku showa, na to hoće li se Reigns oporaviti, kada će to biti, kako će WWE sada funkcionirati bez njega…a Ambrose i Rollins su u početnom segmentu bili toliko emocionalni (istinski emocionalni, ne možeš biti samo kayfabe emocionalan u takvim trenutcima) da nije bilo šanse da nešto pored takve velike stvari uspije ukrasti show. Ali Dean Ambrose je uspio. Po meni perfektno tempirano, nešto što je naizgled tjednima djelovalo kao nešto predvidljivo odjednom nas je tako iznenadilo. Vidjeli ste lica u publici. A da ne govorim koliko je još njihovo osvajanje titule smanjilo bilo kakvu mogućnost da se heel turn desi. Znači, po meni nije bilo šanse, ali se dogodilo. Nevjerojatno tempirano, nevjerojatno odrađeno.

A Dean Ambrose, koliko god ja bio u njegovim segmentima pristran i koliko god hvalio njegove segmente iako oni objektivno čak nekada i nisu toliko dobri, ovaj puta mislim da je objektivno briljirao u ovom segmentu i u tragovima dao sliku onoga što očekivati od njega kao negativca. Jer on je genijalan negativac, ta mu je uloga prirodna i uz dobar booking on će pokazati sve svoje kvalitete. Već u ovom segmentu je. Ogromna doza agresivnosti i trash talka, uvjerljivost, nemir, gubitak živaca, to je nešto što je prštilo u ovom segmentu. A ovaj trash talk je nekako bio najbitniji jer je Ambrose u par navrata govorio ‘Hajde to sad ponovi!’ ili ‘Pazi što govoriš!’. To znači da je i prije samog napada postojao razlog tog napada i da Ambrose točno zna zašto je to napravio. I to nije ono ‘napravio sam ovo jer mogu’, to je nešto puno dublje od toga i zato se veselim vidjeti koji je nastavak ove priče.

Sve skupa, ja definitivno razumijem one koji govore kako je ovo bilo loše tempirano. Možda zbog Romanove objave jer smatraju da ovo ne smije zasjeniti taj trenutak i da jednostavno nije bilo ni vrijeme ni mjesto za to. Ali ja baš mislim da je zbog toga ovo bio genijalan trenutak. Nismo ga očekivali nimalo. Barem ja, a vidim i mnogi. Jer da se dogodio za tjedan dana, svi bismo rekli, pa ovo je očekivano, zašto bi ovo bilo ikakvo iznenađenje. Ali ovdje su nam sve misli odletjele na Romana Reignsa, to nas je natjeralo da zaboravimo na heel turn i on se upravo desio. Najbolja booking odluka od Rawa u ne znam ni ja koliko. Sad samo trebaju dati ovome dostojan nastavak.

I još jednom, Romanu Reignsu želim brz oporavak!