Otvorite bilo koju wrestling stranicu, a pogotovo forum (pa tako i naš), odite na reddit, ili sjednite na kavu s par ljubitelja wrestlinga i dobra je šansa kako ćete vrlo brzo naići na jedno ime – Dave Meltzer. Čovjek koji je broj jedan novinar u wrestling svijetu, ako zanemarimo one s kojima direktno radi u Wrestling Observeru, nitko drugi nije niti blizu po važnosti i utjecaju. I kad kažem ni blizu, govorimo o kilometrima, ne metrima ili centimetrima.

Ima drugih novinara, ako dulje pratite online publikacije možda će vam i koje ime ostati u glavi. No Meltzer je onaj kojeg ćete najčešće vidjeti citiranog, vidjeti razgovor o njegovim ocjenama mečeva, o raspravi ‘dal je napokon sišao s uma’ ili je dobro procijenio meč. Rasprave o tome, prigovaranje ako nečemu nije dao višu ili nižu ocjenu, uz česti zaborav kako je on (kao i svi mi) u konačnici fan te je potpuno nemoguće izostaviti barem dozu subjektivnosti prilikom recenziranja. To je onaj dio koji kaže ‘o ukusima se ne raspravlja’. No o njegovom se itekako raspravlja.

Dave je po mojem mišljenju jedan veliki problem, ali ne iz razloga na koji će mnogi pomisliti. Razlog toga što je problem je upravo to što osim njega ne postoji nitko drugi, što pokazuje jednu tužnu sliku te pozicije wrestlinga. Problem je što jednom kada on prestane, a godine ga polako sustižu, ostat će ogromna praznina. Pogledajte samo njegov put. Počeo je još početkom sedamdesetih godina, kada je još bio dobrano maloljetan, Wrestling Observer je osnovao početkom osamdesetih, a krajem nultih se udružio s Alvarezom. Spojili u poslovanja i postali daleko neprikosnoveni broj jedan.

U svim tim godinama odgledao je mečeva koliko ja vjerojatno u životu neću, a prije nego što su došli digitalni mediji, ispucao je tone tinte kako bi pisao o onome što voli. Čovjek je enciklopedija. Jasno, nitko ne zna sve, no ako treba pričati o tome što se događalo u tim godinama, ako trebate instruktora wrestling povijesti, teško ćete naći boljega. Sve to zaslužuje moje potpuno poštovanje, a svaki puta dobije dodatno kada netko kaže kako nikada nije bio u ringu, čak je nedavno i Undertaker to kazao. Zašto bi trebao biti u ringu? Stekao je znanje gledanjem, baš kao nogometni komentatori ne moraju biti profesionalni igrači – jednostavno su dovoljno gledali i dovoljno to vole da su i više nego sposobni hvaliti ili kritizirati. Štoviše, kada bi svi bili u ringu, tko bi bio u gledalištu?

Mainstream mediji stvaraju popularnost sporta. Gdje bi danas bio Cristiano Ronaldo ili Messi da nije bilo medijske mašinerije. Bili bi najbolji igrači svijeta, kao što i jesu, ali ne bi imali ni upola tako dobre ugovore kakve danas imaju. Mediji donose pompu, medijsku pozornost, činjenicu da se tvoje ime čuje i van granica onih koji budno prate. WO i Meltzer nisu mainstream mediji. Broj jedan su za nas fanove, no ne postoji razlog da će netko doći do njih ako ne traži nešto vezano uz wrestling. I to je krug koji se polako zatvara. Sjete se EPSN, Rolling Stone ili pak neka druga velika kuća wrestlinga kada je na pomolu neki veliki događaj, kao što je WrestleMania. Tada prijenose i izvješćuju, stvore neku pompu. No iz godine u godinu definicija toga što je važno u wrestlingu postaje sve tanja. Što i ne čudi kada otprilike odgovara gledanosti wrestlinga, koja je na niskim granama.

Svaka odrezana grana znači još manje medijske pozornosti, a sve manje medijske pozornosti znači još jedna grana manje. Zatvoreni krug u kojem se wrestling sve više nalazi. Druga stvar je u tome što sve te velike kuće su direktno povezane s najvećom kompanijom u biznisu, što praktički znači da se prenosi ono što i jednima i drugima odgovara. Želite najveću zvijezdu u talk show gdje će s pojasom paradirati? Nema problema. No želite li priču o tome kako je neki hrvač ponovo dobio potres mozga? Ili pak priču o nekoj drugoj kompaniji koja upravo radi nešto zanimljivo? To nećete vidjeti, koliko god bilo važno ili pak inovativno. Wrestling dobiva samo svijetla reflektora, koja su puno češće ugašena nego upaljena. Dok u preostalom vremenu biva zaboravljen.

Zbog svega toga je Dave Meltzer problem. Njemu je stalo do wrestlinga, uz godine iskustva stvorio je mrežu poznanstava koja mu može potvrditi ili negirati informaciju. On se trudi dati objektivno mišljenje, ali se ne boji kazati i vlastito. Prati wrestling manje-više svaki dan zadnjih 40+ godina, a ne samo kada se svijetla reflektora upale. Nije rob samo jedne kompanije, nego prepoznaje i stvari drugdje u svijetu (premda je prilično jasno kakav stil hrvanja voli), piše o njima i prati ih. Ne prati sve, jednostavno dan nema dovoljno sati. Stoga, idući puta kada odlučite prigovarati kako je Meltzer poludio, sjetit se da bi nam bilo bolje da imamo još nekoga kao on, tko će pratiti wrestling zbog wrestlinga, a ne popratnih para. Koji radi ono što voli, te u konačnici ima vlastiti ukus, kao i svi mi.

Njegov problem je to što radi svoj posao kao da je novinar. Što i je.