S obzirom da je NJPW otkazao sve showove do daljnjeg, zadao sam sebi zadatak da odgledam svaki tjedan barem jedan ne-NJPW japanski show, po mogućnosti napisati i recenziju za svaki koji odgledam. Za prvi članak odlučio sam recenzirati finale BJW Ikkitousen Strong Climb turnira održan 26.4.2020. Za ovaj event sam se odlučio ne zato jer sam mislio da će biti posebno kvalitetan nego zbog trenutnog stanja BWJ-a. Naime kako je ta promocija (kao i sve druge japanske promocije) trenutno u nemogućnosti raditi showove pred fanovima, za daljnji opstanak su pokrenuli crowdfunding kampanju koja je za vrijeme objave ovog članka skupila 9,4 od traženih 10 milijuna yena.

Za one koji nisu upoznati s promocijom i/ili ovim turnirom evo kratki uvod. BJW je japanska indy promocija koja je podijeljena na tri divizije: Strong BJ (koji se bore za World Strong Heavyweight Championship), Deathmatch BJ (koji se bore za Deathmatch Heavyweight Championship) i Strong J (koji se bore za Junior Heavyweight Championship). Strong Climb turnir se održava svako dvije godine i služi kao glavni turnir za borce u Strong diviziji, dok Deathmatch BJ ima vlastiti Ikkitousen Deathmatch Survivor turnir koji se odvija na godine kad nema Strong Climba. Ove godine hrvači su podijeljeni u 4 grupe s po 5 boraca u svakoj. Za pobjedu dobiju dva boda, za time limit draw jedan i za gubitak nula. Najbolje plasirani iz svake grupe ide u polufinale, pobjednici iz polufinala idu u finale. Kako su neki eventovi morali biti otkazani zbog Coronavirusa mečevi koji se trebali održat na te dane su računati kao da su time limit drawovi. Samo finale je održano bez publike u dvorani (ako se tako može nazvat) koju primarno koristi 2AW promocija.

Daichi Hashimoto vs Daisuke Sekimoto

Prvi polufinalni meč, Sekimoto je prvo mjesto u grupi zauzeo sa 7 bodova, dok je Daichi (koji je i trenutni Strong prvak) prolazak u polufinale osigurao s 5 bodova. Meč je započeo dominacijom Sekimota koji se nakon otvarajućeg lariata fokusirao na vrat Hashimota, što postavlja priču za ostatak meča. Hashimoto povremeno napravi comeback udarcima nogu, ali ga Sekimoto uvijek prekine udarcem u vrat ili leđa te nazad u submission. Meč prati takvu struturu više manje do kraja kad Hashimoto radi sekvencu shining wizarda, jako impresivnog deadlift german suplexa i implant DDT-a koji mu služi kao finisher te tako dobivamo prvog finalista. Sam meč je bio kvalitetan, sa solidnim storytellingom i psihologijom, ali jako se osjetio nedostatak publike i relativno kratka minutaža. Mislim da bi bilo bolje da su samo odradili hoss meč s ispucavanjem poteza.

Quiet Storm vs Jake Lee

Drugi polufinalni meč. Quiet Storm je svoju grupu osvojio s 5 bodova, Lee svoju sa 6. O samom meču se ne može posebno puno napisat. Storm napada Leeja prije zvona i dominira jako bazičnim big man potezima. Ubrzo su obojica van ringa i nakon kratke izmjene udaraca na podu. Blizu kraja sučevog odbrojavanja Storm odvlači od aprona Jakea koji pokuava ući u ring i ulazi ispred njega, te pobjeđuje na countout. Sve ovo u manje od 5 minuta. Šteta, veselija sam se mogućnosti Lee vs Hashimoto meča.

Kosuke Sato & Kota Sekifuda vs Kazuki Hashimoto & Masaki Morihiro

Prvi od četiri tag meča na cardu. Sam meč započeo je solidnim mat wrestlingom Satoa i Morihira, koji je ubrzo zamijenjen mat wrestling Hashimota i Sekifude. Nakon ovoga meč degenerira u standardnu strukturu izoliranja i batinanja novajlije tj. Satoa dok Sekifuda ne dobije hot tag. Taj hot tag je poprilično hladan usprkos impresivnim potezima zbog nedostatka publike. Ubrzo se i Sato vraća nazad u meč te kreće nova runda batinanja novajlije u sred koje Sato hvata Morihira u dosta butalno izgledajući front face lock na koji Morihiro i tapka. Finish mi je dosta poboljšao dojam meča samo zbog činjenice koliko me iznendio, iako svejedno ne mogu reći da je posebno dobar meč.

Abdullah Kobayashi & Ryuji Ito vs Drew Parker & Yuki Ishikawa

Jedini deathmatch na cardu, i to barbed wire board deathmatch. U dva kuta su postavljene daske s bodljikavom žicom, u druga dva metalne stolice i kendo štapovi. Meč otvaramo solidnim mat wrestlingom što je nešto što nikad nisam mislia da ću reć za hardcore meč. Čak se i polupokretni Abdullah priključio. Nakon toga Parker i Ishikava bacaju Kobayashija kroz jednu od daski te meč se pretvara u dosadan i spor brawl van ringa. Jedina iole zanimljiva stvar tokom tog brawla je koliko glasno Abdullah diše stenje. Nazad u ring i Kobayashi krvari iz čela iz samo njemu poznatih razloga, nisam vidia nijedan udarac u glavu tokom brawla. Parker na njega postavlja dio daske na koju izvodi springboard high angle senton prilikom kojeg mu se kosa zapetljala u bodljikavu žicu. Nakon toga u prilično originalnom spotu Kobayashi radi bodyslam na Parkeu koji je upetljan u drugu dasku sa žicom. Nakon toga meč se pretvara u relativno brz spotfest (s iznenađujuče malom količinom hardcore kerefeka) za kojeg bi pre dugo trajalo da ga krenem opisivat, dovoljno je reć da je to vjerojatno najzanimljiviji dio showa za sada. Za finish Ito udara jako lijep frog splash na Ishikawi. Definitivno najbolji meč na cardu primarno jer je iole prilagođen nedostatku publike i zbog toga što su hardcore mečevi samo od sebe rijetko skroz dosadni.

Hideyoshi Kamitani & Yuya Aoki vs Takuho Kato & Yasufumi Nakanoue

Meč više manje iste generalne strukture kao i prvi tag, ali puno bolje izveden zbog minimalnog odmaranja između poteza i gotovo nepostojećih pokušaja interakcije s nepostojećom publikom. Također puno jednostavniji meč, jedini spot koji mi je ostao u sijećanju je Aokiev moonsault za pobjedu. Jako bazično, jako efektivno s obzirom na okolnosti.

Isamo Kodaka & Takuya Nomura vs Akira Hyodo & Yuji Okabayashi

Čudno je bilo vidit ne samo da svaki wrestler izlazi zasebno nego da izlaze naizmjenice tj. član jednog tima pa onda član drugog drugog. Van toga više manje još istog kao i prijašnji (ne hardcore) tag mečevi na cardu. Okabayashi i Nomura su imali jako lijepu izmjenu stiff udaraca, jasno je kako imaju sjajnu kemiju skupa. Nažalost većina meča je bila Kodaka vs Hyodo, i dok je ono što su njih dvojica radili s tehničke strane daleko od lošeg, jednostavno me nisu ni blizu zainteresirali kao druga dvojica. Nadao sam se dužem meču da više vidim Okabayashia i Nomuru, ali meč je kao i svi drugi tag mečevi na cardu završio nakon desetak minuta, ovaj put roll-upom Kodake nad Hyodom

Quiet Storm vs Daichi Hashimoto

Tokom prvog gledanja meč mi se dosta svidio, tokom drugog sam shvatio da je skoro potpuno identičan prvom meču samo s dodanih pet minuta submissiona i sellanja van ring. Meč otvara napadom Storma na ruku Hashimota i dobivamo jedan odličan spot gdje Storm hvata Hashimota u armlock ravno iz kickouta. S tim napadom je postavljena priča i struktura ovog meča koja je ista kao i u openeru samo umjesto fokusa na vrat fokus je na ruci. S kayfabe strane nije mi jasno zašto Storm nije nastavia napad na vrat. Iako su imali najdužu minutažu na cardu svejedno je sve djelovalo nedovoljno dugo, taman kad su krenuli s nekim ozbiljnijim nizanjem poteza i dizanjem (koliko mogu) atmosfere u nekakav big fight feel Hashimoto udara implant DDT za finish iako je do te točke primao jedno 80% cjelokupne ofenzive u meču. Dosta razočaravajuće, ne sumnjam da bi Hashimoto vs Lee bio neizmjerno bolji meč.

Sve u svemu jako prosječan show, nisam imao dojam da tratim vrijeme dok sam gledao, ali isto tako teško da ću se sjećat ičega osim pobjednika za nekoliko tjedana. Školski primjer 5/10 eventa, prilično tužno za finale glavnog godišnjeg turnira.